Isus donosi prispodobu o farizeju i cariniku. Evanđelist naznačuje da je prispodoba upućena onima koji za sebe misle da su pravednici, a druge podcjenjuju. U to prema ovoj prispodobi uključeni su i farizeji. Pobožni su farizeji u narodu bili poznati po svojoj revnosti i neporočnosti, dok su carinici bili izdajice naroda jer su za Rimljane skupljali porez, a događalo se i da su to obavljali nepošteno. Ova su se dvojica našla zajedno u Hramu iz istog razloga – da bi molili.

Farizej je u molitvi uspravno stajao te zahvaljivao Bogu što nije kao drugi ljudi, s posebnom naznakom na carinika koji je stajao daleko. Carinikov je molitveni stav tijela bio drugačiji. Pognute glave nije upirao pogled prema nebu iako je to bilo uobičajeno kod molitve. Stavovi tijela pokazuju stav duše dvojice molitelja koji se ogleda i u njihovoj molitvi. Farizej, misleći za sebe da je pravednik za razliku od drugih, nabraja što on čini: posti dva puta u tjednu i daje desetinu od svega što stekne. Carinik moli Božju milost, s posebnim znakom žalosti za svoje grijehe udarajući se u prsa. I doista, farizej je obavljao dva puta tjedno post i davao desetinu, a carinik je bio grešnik. Ipak, na kraju se za carinika kaže da je otišao opravdan svojoj kući. Zašto? Jer Gospodin gleda dublje od pravedničkog stava tijela, i zna kakav je čovjek prije nego mu se on obrati u molitvi. Gospodin vidi čovjekovo srce. On vidi oholost farizeja i kajanje carinika. Farizej je možda izvršavao sve što je nalagao Zakon, ali je izvršavao to bez ljubavi, s prezirom prema drugima uzdižući se iznad njih. Gospodinu to ne promiče, kao što mu nije promakla poniznost carinika. Gospodin je pravi i nepodmitljivi sudac (usp. Sir 35,12-14.16-18). Ne gleda na prinose i desetine.

Isus nas ovom prispodobom uči kakvi mi grešnici trebamo biti u odnosu na Boga i bližnjega. Pred Bogom ne možemo biti drugačiji od onoga kakvi stvarno jesmo. On nas poznaje bolje od nas samih. Pred njim možemo i trebamo biti mi. On nam svojom milošću otvara svijest o našoj grešnosti i upravo po tome rastemo i mijenjamo se. Iz toga odnosa proizlazi naš odnos prema bližnjemu. Onaj koji je svjestan da je grešan i slab, ne smatra sebe boljim od ostalih. Ne izdvaja se kao elita među grešnicima. Takav čovjek znajući vlastite pogreške dopušta da i drugi može pogriješiti, a da ga ne osudi. Jer ni Bog, koji dobro vidi srce svakog čovjeka, nije osudio njega.

Ivana Mandić, postulantica

Razmišljanje uz evanđelje XXX. nedjelje kroz godinu (Lk 18, 9-14), god. C