VELIKA SUBOTA

Meditacija
Velika i sveta subota. “Kad u nevolji budu, iskat će me. Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim” (Hoš 5,15-6,2).

U riječima proroka Hošee odjekuje s jedne strane nevolja, razderanost, udarenost, ranjenost, a s druge pak strane iscijeljenost, povijenost, podignutost, oživljenost. Napetost između tih dvaju iskustava zbijena je u čekanju i tišini Velike subote. Tu istu napetost dodirivali smo jutros u molitvi psalama Službe čitanja i Jutarnje. Starozavjetni molitelj živi strah, nepravde, zlodjela (Ps 64); živi iskustvo smrtne bolesti i smrtne tjeskobe, neutješenost zbog mogućeg silaska u Podzemlje (Iz 38,10-20). Bog, vjeran, odgovara mu svojim slavnim i silnim djelima, darivanjem radosti (Ps 23; 64; 150), života i spasenja (Iz 38,10-20), odgovara oslobađanjem iz tjeskobâ, svojom prisutnošću, svjetlošću svoga lica (Ps 4), odgovara oslobađanjem od Podzemlja (Ps 15; Iz 38,10-20). Na osobit način odgovara mu danas, danas kada ga oslobađa iz Podzemlja Isusovim silaskom u Podzemlje, kako nas sjeća Drevna homilija na Veliku i svetu subotu. «Tama je drevne noći ustuknula pred pravim svjetlom. Svima je preporođenima iznova omogućen povratak u izgubljenu domovinu, ako netko sam za se ne zatvori put koji je vjera razbojnika znala otvoriti» (sv. Leon Veliki).

Molitva
Ako smo, Gospodine, za vrijeme tvoje Posljednje večere pomislili da se tvoja ljubav ne može dublje prignuti, ako smo prepoznali vrhunac tvoje ljubavi jučer gledajući u tvoj otvoreni bok, tvoj silazak u grob, a potom u carstvo mrtvih pokazao nam je kako tvojoj ljubavi ni tmina nije tamna, kako tvoja ljubav čini da noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost (Ps 139,11).

Čitav je ljudski život tvoj silazak u podzemlja našega osobnog i zajedničkog života, tvoj pohod naših ponora, grobova, svih onih područja na kojima živimo kao živi mrtvaci. Čitav ljudski život jest življenje Velike subote. Danas to shvaćamo, danas kada priroda šuti, danas kada liturgija šuti. Danas kada sve šuti onom tišinom koja nas sjeća na početke stvaranja, onom tišinom koja nas oslobađa od preuzetnog mišljenja da je sve u našim rukama. Sve je, Gospodine, u tvojim rukama i ostaje nam samo čekati i u čekanju tebi se otvarati. Bojimo se pomalo ove tišine jer nas suočava sa svim onim što još nije otkupljeno u nama. Pa ipak, čeznemo za ovom tišinom jer znamo da samo u njoj možeš nanovo stvarati i naše stare živote u nove preobraziti.

Zato sada upućujemo vapaj koji je istočna liturgija jutros pjevala: „O sretnog li groba! Prihvaćajući u sebi Stvoritelja kao spavajućeg, postao je božanska škrinja života, za spas nas koji pjevamo!“ Znajući da ne slavimo tvoju smrt, već Smrt koja je pobijedila smrt, Život koji je svojom smrću zgazio smrt, molimo te jutros Stvoritelju koji spavaš: našu tamu u svjetlost obrati, od naših grobova načini božansku škrinju života. «Znaci budućeg uskrsnuća i to što se ima zbiti s tijelima, neka je i u srcima» (sv. Leon Veliki), u životima, već danas.

Popodne, u 16:00 sati, objavit ćemo pokorničku vježbu koja se nastavlja na ovu meditaciju.

Kćeri i sine Očev! Pred grobom poraz se čini konačnim. No, ne samo da je grob Boga našega drugačiji već čini da svi ljudski grobovi budu drugačiji. «Nov» je to grob kaže ljubljeni učenik (Iv 19,41), «izduben iz stijene» (Mk 15,46) iz kojega će provrijeti novi život. Uistinu nezamislivo, ali da, Sudac svijeta podvrgnuo se ljudskim sudovima i procjenama, Stvoritelj svijeta dao se u ruke svojem stvorenju. Samo tako Svjetlo je moglo pohoditi najdublju tamu, samo tako Život je mogao pohoditi smrt i oduzeti joj njenu snagu. Prijatelj ljudi danas spava kako bi tebe probudio iz grijeha, kako bi te podigao na novi život. Spasitelj ljudi danas leži u grobu da tebe izvuče iz tvojih grobova. Leži on Nepropadljivi da spasi što je propadljivo. Čini to radi tebe, da ti dadne besmrtnost.

Koliko li samo puta ovo Čudo nad čudima previdimo, zaboravimo, obescijenimo. Prijatelj i Spasitelj ljudi očekivao je i to. I ostavio ti zato prije svoje smrti riječ oproštenja. Uz pomoć posljednje pokorničke vježbe razmišljaj danas o toj riječi. Jedna je od Isusovih posljednjih. Riječ oproštenja početak je novog života. Zato, kamo god pođeš, i u kojoj god se situaciji nađeš, nosi je sa sobom, ne ispuštaj je iz uha, očiju, srca. Isus je nije tek tako izgovorio, nije se šalio, svojim ju je životom i križem platio, ozbiljno je mislio. Toliko ozbiljno da zato danas leži u grobu kako bi ti zajedno s njim iskusio snagu Očeve uskrsavajuće ljubavi. I kako bi oproštenje koje si primio ti sam davao i njime pomagao nove početke tvojih bližnjih.

Držeći križ u ruci reći: Promatram te, moj na križu viseći Isuse, i istodobno slušam riječi koje Ti umirući govoriš: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“. Tako si ti moj Isuse za mene molio. Stoga, o nebeski Oče, udijeli mi oproštenje, zbog ove želje tvoga božanskog Sina (Pokornička vježba iz duhovne baštine prvih sestara Kćeri Božje ljubavi, 115).