Čitav ljudski život odvija se u napetosti ili bolje rečeno „razapetosti“ između odabira puteva koji izgledaju gotovo jednako privlačno, ali zapravo vode potpuno različitim ciljevima. Čovjek bi tako htio iz dubine duše voljeti i biti voljen, ali se boji riskirati pred mogućnošću povrede i razočaranja; htio bi drugoga usrećiti, ali uporno traži svoje; htio bi se razdati čitav za ono što je dobro, ali se boji žrtve i gubitka sigurnosti vlastitog svijeta i vremena; htio bi biti blizu Bogu, ali se boji gubitka dosadašnjeg načina života i mnoštva površnih utjeha i nadomjestaka; htio bi čuti Boga, ali istovremeno svim mogućim sredstvima zaglušuje njegov glas koji bi mogao ugroziti njegove planove; htio bi znak od Boga, ali zatvara oči pred njim jer bi ga mogao povesti putem koji čovjek više ne može kontrolirati; htio bi doživjeti radost i mir Božića, radost i mir koju donosi jedino mali Bog - Božić, ali radije govori o nekim bezimenim blagdanima i tzv. Djedu Božićnjaku. Sve to čini čovjek uvijek iznova upadajući u napast da može vlastitim snagama sebi osigurati sreću, mir i sigurnost, uvijek iznova upadajući u zabludu da može i zna bolje od Boga.

Prvo čitanje stavlja pred nas upravo takvog čovjeka, Ahaza čije je kraljevstvo ugroženo sa svih strana. Bog mu nudi pomoć, znak, pod jednim jedinim uvjetom: da ga sâm zatraži. No, Ahaz, radije izabire ovisnost o političkoj snazi i moći Asirije, nego zatražiti znak od Boga, priznati da treba Boga, vjerovati Bogu, slušati ga. Bog ipak obećava znak djeteta. Dijete je sposobno za sve ono što je Ahaz odbio. Dijete je sposobno priznati da treba Boga, vjerovati Bogu i slušati ga. Ahaz radije odabire ovisnost o čovjeku nego o Bogu. Radije stavlja sve što ima u ruke prolaznoga nego Onoga koji obećava da je „s nama Bog“, s nama uvijek i zauvijek. Bog je svoje obećanje ispunio. Dao je svoga Sina, Emanuela, znak koji su prihvatili Marija i Josip. Njegov dolazak nije bio spektakularan, pun blještavila, popraćen pogledima moćnika, podržan od političke i vjerske elite toga vremena. Bio je tih, skroman i nenametljiv. Takav je Božji hod, takav je Božji govor, takvi su njegovi znakovi, uvijek tamo gdje ih najmanje očekujemo, uvijek tamo gdje bismo ih htjeli najmanje očekivati.

Pokušajmo stoga u danima pred nama dopustiti Onome koji svoja obećanja ispunjava, da ih ispuni i nad nama. Dopustimo mu da bude „sa mnom Bog“. Dajmo mu se pronaći, dajmo se od njega pobijediti. Zagledani u dijete – Boga koji je čovjekom radi nas postao, osluškujmo ga, vjerujmo mu, priznajmo mu da ga trebamo i konačno prihvatimo ga u svoj život.

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje IV. nedjelje došašća (Mt 1,18-24), god. A