Evanđelje VII. vazmene nedjelje ulomak je iz Isusove velikosvećeničke molitve. Tu molitvu Isus upućuje Ocu u trenutku svoje proslave. U molitvi se predaje Ocu, a istodobno moli za apostole te za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati. Među onima koji su sve do danas povjerovali smo i mi. Isus je, dakle, molio za sve nas, za Crkvu.

Pred samu smrt Isus ima samo jednu želju koju upućuje Ocu u molitvi: da svi budu jedno. Jedinstvo apostola, a potom i svih onih koji vjeruju najjače je svjedočanstvo koje svijet treba. Da, ljudi trebaju vidjeti i iskusiti da smo mi vjernici jedno i to u vjeri, nadi, ljubavi. To ne možemo postići sami od sebe, svojim snagama. Isus nam daje primjer. Moramo učiti iz njegova odnosa prema Ocu. On je svoju jednost s Ocem očitovao i posvjedočio krajnjim izvršavanjem Očeve volje, dajući primjer potpune poslušnosti koja je plod ljubavi.
Isus osim što želi da budemo jedno, on želi još nešto: da budemo s njim. Biti s njim znači doći u vječnost, postići spasenje. A to ne možemo ako smo podijeljeni u sebi samima, razjedinjeni s drugima i udaljeni od njega. Svjesni smo da ni Isusovo vrijeme, čak ni zajednica Isusovih učenika nije bila potpuno skladna. Znamo što i kako je napravio Juda.

Podijeljenost među ljudima često je odraz podijeljenog srca pojedinaca koji su dio zajednice. Naša je sadašnjost, Crkvena, svjetska i domovinska, obilježena različitim podjelama. Možda je danas više no ikad ovomu svijetu potrebno svjedočanstvo vjernika. Molimo za jedinstvo, ali i radimo svaki dan, svatko prema svojim mogućnostima, da se ono ostvaruje, uprisutnjuje i pokazuje tako da naš svijet uzvjeruje po svjedočanstvu nas vjernika.

Razmišljanje uz Evanđelje VII. vazmene nedjelje (Iv 17,20-26), god. C