Temeljno pitanje današnjeg evanđelja je: „Kakva je naša vjera?“ S jedne strane apostoli traže od Isusa da im umnoži vjeru, a Isus, s druge strane, vjeru uspoređuje sa zrnom gorušice, najmanjim zrnom od svega povrća. Te nastavlja kako bi ta ista vjera bila sposobna zapovjediti dudu da se s korijenom iščupa i premjesti u more.

Moć vjere uvijek je povezana s poniznošću. S poniznim, svakodnevnim, neznatnim služenjem. Možda smo ponekad u napasti očekivati velika djela, pa čak i čuda. Možda su i naše molitve ponekad sebične, jer pred Isusa stavljamo konkretne zahtjeve koji svoj izvor imaju u našim željama, kao da smo došli u trgovinu s popismo potrebnih stvari.

Upravo nas Isus danas poučava da nije važna imati 'više' vjere, već je važno vidjeti kakva je vjera i koliko smo sve svoje pouzdanje stavili u Krista.

Najveći grijeh protiv vjere je očaj. Očaj nije ništa drugo doli krajnji čin sebičnosti, jer ne priznajemo ničiju pomoć niti Boga, niti čovjeka. Svima okrećemo leđa i uzdamo se sami u sebe i u svoje snage, koje su na izmaku i kao da svoju razinu samosažaljenja želimo još više istaknuti s krikom: 'Ja više ne mogu'. Time zaključujemo kao je izvor očaja zapravo oholost. Lijek protiv oholosti je poniznost. Jedno ponizan čovjek može tražit pomoć u nevoljama života, jedino se ponizan čovjek može istinski radovati i veseliti. A da bih mogao tražit pomoć drugoga treba vjera u čovjeka. Kada sve svoje pouzdanje stavljamo u nekoga u koga vjerujemo.

Stoga je vjera kada sve što jesam i imam stavljam Bogu na raspolaganje, predajem se bez zadrške u njegove ruke. To može smo ponizan čovjek. Poniznost je stoga odlika hrabrih, iako današnje društvo i svijet u kojem živimo tvrdi suprotno. Poniznost je i ključ naše vjere, jer odričemo se svoje sebičnosti, svoje samodostatnosti, postajemo istinski sretni, sve predajemo Bogu te time postajemo ukorijenjeni u njemu.

Tada ćemo uvidjeti koji je smisao svakodnevnog poniznog služenja, svakodnevnog umiranja sebi u malim stvarima u obitelji, na poslu, među prijateljima… Tada nećemo tražiti velike hvala za ono što nam je dužnost učiniti, tada nećemo sebe isticati kao žrtvu, jer „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10).

Razmišljanje uz evanđelje XXVII. nedjelje kroz godinu (Lk 17,5-10), god. C