Što reći o ovoj crkvi kao građevini? Stara je stotinu godina. Građena je otprilike godinu dana. Za naše današnje prilike, vrlo kratko. Kamen temeljac položen je 8. svibnja 1910. godine, a posveta crkve bila je već 1. listopada 1911. godine.

Da bi se ovu sagradilo bilo je potrebno srušiti Marijin zavod, objekt u kojem su dvadeset i osam godina utočište, smještaj i sigurnost nalazile kućne pomoćnice.

U gradnju crkve nije se neproračunato srljalo. Pripreme su počele već 1906. godine. Počelo se skupljati novac, i to na vrlo domišljate načine: od osnivanja dobrotvornog društva koje je prikupljalo novčane priloge, preko koncerata i priredbi do prevođenja i prodaje knjiga i svetih sličica. Mnogi su bili uključeni u skupljanje sredstava, o čemu svjedoči i spomen ploča koju se može vidjeti na dnu lijevog zida crkve. Posebne zasluge za podizanje crkve pripadaju s. M. Terezini Werner.

Sam smještaj crkve vrlo je rječit: crkva spaja samostan i školu. I iz samostana i iz škole moglo se ući u crkvu. Ona je svojevrsno središte čitavog sestarskog kompleksa na Banjskome Brijegu. Takav nam položaj sâm kazuje zašto je crkva uopće sagrađena. Kao prvo, sestarska je kapelica bila premalena za 60 do 70 sestara koje su živjele u samostanu. Kao drugo, crkva bi bila otvorena svim učenicama Zavoda sv. Josipa u kojem su sestre odgajale i obrazovale djecu od dobi dječjeg vrtića pa do učiteljske škole. Odgojiti osobu da vjeruje Kristu i da od vjere živi najveći je domet odgoja. Zato crkva spojena sa školom ima velikoga smisla. Kao treće, crkva je otvorena svim katolicima grada Sarajeva. To će uspjeti ostati i u teškom vremenu kada će crkvi biti oduzeti njezini „susjedi“. Samostan će komunisti pretvoriti u poduzeće za proizvodnju ortopedskih pomagala, a sestarske škole u državnu školu. Jedino će crkva ostati ono što je bila.

Crkvu je projektirao poznati sarajevski arhitekt Josip pl. Vancaš, a gradio ju je građevinski poduzetnik Ludwig Jungwirth. Građena je u razdoblju ne baš originalnošću nadahnute imitacije različitih povijesnih stilova, pa tako u ovoj crkvi dominira odmjereni neobarok. Crkva ima tri lađe. Središnja lađa ima dimenzije 31 x 27 m, a visoka je 13,5 metara. Odvojena je od bočnih lađa sa četiri stupa koji se stapaju u lukove, a na kojima se nalaze kipovi sv. Augustina, sv. Ivana Nepomuka, sv. Barbare, i sv. Nortburge. Kipovi su porijeklom iz Tirola.

Zidovi su ukrašeni ornamentima koje je izradio sarajevski slikar Karlo Richter. Slike križnog puta izrađene su u beuronskom stilu iz XVIII. stoljeća. U sredini crkve nalaze se dva niza klupa od slavonske hrastovine. Umjetnički izrađene ispovjedaonice ukrašuju desnu lađu i predvorje crkve. Posebnu joj čar daje kor, a iznad njega galerije koje se nalaze po čitavoj dužini crkve. Te su galerije služile sestrama za molitvu. S obzirom da je u samostanu uvijek bilo desetak starijih sestara kojima nije bilo jednostavno dolaziti u crkvu na misu i molitvu, iznad prezbiterija se s lijeve i s desne strane nalaze prozori kroz koje su bolesne i stare sestre mogle sudjelovati u misi i molitvi. Prirodno svjetlo koje dolazi kroz prozore na desnome zidu, s pjevačkog kora i s galerije osvjetljava ovaj prekrasni sakralni prostor. No, s obzirom da je crkva s lijeve strane naslonjena na školu, a s oltarne strane na samostan, u crkvi je veći dio dana podosta tamno.

U predvorju koje je lijepom kovanom ogradom odvojeno od crkve s lijeve se strane nalazi kip Srca Isusova koji se prvotno nalazio na oltaru u samostanskoj kapelici Zavoda. Pred njim je, vjeruje se, s. M. Luka Liengitz doživjela jedan mistični doživljaj. Pred tim kipom vjernici rado mole, najčešće oni koji ne mogu posjetiti grob s. Luke koji se nalazi na Betaniji, sestarskom zemljišnom posjedu na ulazu u Sarajevo. Na nadvratniku portala nalazi se reljef Majke Božje s Isusom ispod kojega piše: „K Isusu po Mariji“. Već i taj vanjski natpis upućuje na to da je crkva posvećena Mariji. U dnu desne lađe nalazi se pokrajnji oltar Srca Isusova, dar pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. dr. Ivana Šarića, a u dnu lijeve lađe oltar je sv. Josipa, kojeg je poklonio nadbiskup vrhbosanski mons. dr. Josip Stadler. U desnoj lađi u središnjoj niši postavljena je Pietà. U njenom podnožju nalazi se nešto neobično. Slika koja je ondje naknadno pričvršćena, a predstavlja ili duše u čistilištu ili, vjerojatnije, povorku mučenika s palmama u rukama. Oltar sv. Ane, koja se na poseban način štuje u Sarajevu, dar je Marijine Kongregacije građanki i nalazi se u lijevoj lađi. Do njega u središnjoj niši uređeno je mjesto štovanja novoimenovanih blaženica katoličke crkve – Drinskih mučenica, kojega resi njihova slika, rad akademskog slikara i kipara iz Novog Travnika gosp. Ante Mamuše, otkrivena u samom činu beatifikacije. Glavni oltar dar je cara Franje Josipa iz 1910. I danas se mogu na ploči oltara pročitati uklesane riječi: Donavit Sua Majestas Franciscus Josephus I (Darovalo Njegovo Veličanstvo Franjo Josip I.). Oltarna slika jasno progovara o tome da je crkva posvećena Kraljici sv. Krunice: na njoj je Oton Iveković prikazao Bezgrješnu Djevicu okruženu s petnaest medaljona koji prikazuju radosna, žalosna i slavna otajstava krunice. Ona žele vjernicima pomoći da krunicu mole razmatrajući otajstvo života Isusa i Marije i susrećući se s njima, a ne tek izgovarajući riječi. Približi li se dovoljno blizu oltarnoj slici i zagleda li se u Marijin vrat, vidi se da na slici postoje rupice. Po usmenoj predaji sestara, u njih se nekada za posebne svečanosti pričvršćivala bogato ukrašena ogrlica i lančić s draguljima dar carice Elizabete, poznatije kao Sissy, koji se i danas čuvaju u samostanu. S desne i s lijeve strane oltara nalaze se mramorni kipovi sv. Alojzija i sv. Stanislava, zaštitnika mladeži.

U sto godina postojanja, crkva je preživjela tri rata. Svaki je ostavio neki ožiljak. Godine 1916. crkvena su zvona nasilno poskidana i odnesena, vjerojatno da bi ih rastalili i od njih napravili oružje. Tijekom posljednjeg rata nekoliko je granata pogodilo krov crkve. No najteže su bile godine komunizma. Komunističke su vlasti godine 1949. sestrama oduzele sve što su posjedovale u Bosni i Hercegovini, pa tako i Zavod sv. Josipa. Sestre su potjerane na ulicu. Od crkve su namjeravali napraviti kino dvoranu. Tri su se sestre, među kojima se posebno isticala s. Jelinda, odvažno nastanile u sakristiji da bi čuvale crkvu. Sačuvale su je. Crkva je ostala crkva.

Šezdesetih godina crkva je postala okupljalište srednjoškolske i studentske mladeži. Utorkom navečer vjeronauk su za stotinjak mladih držali oci isusovci. Prva detaljna obnova crkve izvršena je 1982. povodom obilježavanja stote obljetnice dolaska sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevo. Tada su nabavljena elektronska zvona i orgulje. Vrijedno je ovdje spomenuti da je 1982. godine ova crkva kao najljepša i najprikladnija izabrana da se u njoj obilježi stota obljetnice uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini.

Preživjevši komunizam i minuli rat u Bosni i Hercegovini te sve napade na grad Sarajevo, za čitav nekadašnji sestarski kompleks na Banjskome Brijegu počeli su se nazirati bolji dani. Godine 1994. zgrada škole vraćena je sestrama i od tada pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije u njoj djeluje Katolički školski centar „Sv. Josip“. Godine 2008., nakon dugog potraživanja, mučnih i teških pregovora, sestrama je vraćen njihov samostan. Tada se pristupilo temeljitoj obnovi te gotovo ruševne zgrade. Tada je i na crkvi promijenjen krov, obnovljena je fasada i sakristija, nabavljene su nove orgulje i novo ozvučenje te postavljena nova elektronska zvona. Crkvi je tako uoči stogodišnjice postojanja ponovo vraćen ne samo lijepi vanjski izgled nego i njezino prvotno i pravo društvo – s jedne strane katolička škola puna djece i mladih, a s druge, stražnje strane sestarski samostan.

Danas crkva, kao ni čitav kompleks nekadašnjeg Zavoda i samostana sv. Josipa nisu lako uočljivi zbog zgrada koje ih sa svih strana okružuju. Crkva nema visoke tornjeve. Nije ju moguće lako vidjeti iz grada, odozdo. Ali je zato s njenih tornjeva moguće vidjeti grad. I u ovome ima nešto za razmišljati: o pogledu na život kojega nam pruža pogled iz Božje kuće.

U istoj godini, u istome danu slavimo stotu obljetnicu posvete ove crkve, sedamdeset godina od mučeništva naših pet sestara i zahvaljujemo za njihovu jučerašnju beatifikaciju. Nisu li ova slavlja i razlog nade za sve koji žive u ovoj zemlji i ovome gradu, za one koji pohode ovu kuću Božju? Gledajući povijest i sadašnjost crkve, škole i samostana, moguće nam je vjerovati kako katolici na ovome prostoru imaju budućnost.

s. M. Pia Herman, FDC

IZVOR: Liturgijski vodič euharistijskog slavlja prigodom zahvale za beatifikaciju Drinskih mučenica i 100 godina posvete crkve Kraljice svete krunice, Zagreb, 2011., 5-9.