Znamo da je Isus bio Učitelj. U današnjem evanđeoskom ulomku slušamo Isusa koji kao mudri učitelj poučava svoje slušatelje polazeći od situacija koje su im svima bile poznate. Njegove pouke nisu apstraktne nego vrlo jasne i konkretne. Isus postavlja pitanja na koja svaki slušatelj treba sam odgovoriti. Ta pitanja „Može li…? Što gledaš…? Kako možeš…?“ omogućavaju slušatelju bilo kojega vremena postati suvremenikom Isusove prispodobe na temelju koje treba promisliti o svojim namjerama i postupcima, uvidjeti vlastite slabosti i jakosti te se suočiti s njima prije nego drugima zaželi i pokuša pružiti savjet ili pomoć.

Što nas Isus želi poučiti?

Razmatrajući ovaj evanđeoski ulomak možemo usvojiti nekoliko savjeta vrlo važnih za naš svakodnevni život. Prije svega da nam nije zabranjeno gledati i vidjeti što drugi ima, kao npr. trun u oku, ali prije nego li zavirimo u tuđe oko i tuđe živote promotriti vlastiti život, izliječiti svoje oko uklanjanjem brvna iz njega.

Isus nas poučava i da je potrebno vježbati se u strpljenju i mudrosti čekanja ploda. Promatrajući razna stabla u prirodi uočavamo da sva ne donose plod u isto vrijeme. Zato o vrijednosti pojedinoga stabla ne bismo smjeli prerano suditi tj. prije nego ugledamo njegov plod. A za plod je potrebno vrijeme. To se ostvaruje i u našim međuljudskim odnosima. Naime, često upadamo u zamku prosuđivanja jedni drugih bez da smo bili spremni čekati životne plodove odnosno konkretna djela. Stablo se po svom plodu poznaje, a čovjek po svojim riječima i djelima; kakav je čovjek, takve i plodove donosi. Trebamo učiti ne očekivati određen plod tamo gdje takav ne može izrasti: „S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“ Naša očekivanja trebaju biti realna jer svatko donosi plod na temelju svoje naravi i svojih mogućnosti.

Čovjek je onakav kakvo je njegovo srce, a kakvoću srca otkriva razina i sadržaj govora. Srce ne može biti prazno; samo je pitanje: čime je ono ispunjeno? Zato pazimo čime punimo svoje srce jer što u njega ulazi to će iz njega kroz govor izaći. Srce nije samo vitalni organ ili mjesto nastanjeno osjećajima. Srce je središte razuma, spoznaje, razlučivanja, volje. Srce je Božje prebivalište u nama. Upravo zbog Božje prisutnosti ono je najsvetije mjesto čovjeka. Budući da je srce tako važno i sveto mjesto u čovjeku, ono je istovremeno i jako krhko te može postati mjesto najvećih osobnih bitki, mjesto podložno ranjivosti. Bdijmo nad svojim srcem. Punimo ga dobrim sadržajima, pohranjujmo u njega blaga, neka ono uvijek bude stan dostojan Božjega prebivanja u nama.

Razmišljanje smo počeli Isusovim pitanjima koja nas upućuju na oči i gledanje te na donošenje osobnoga zaključka i zauzimanje stava, a završavamo s nekoliko pitanja za daljnje razmišljanje: Čime je ispunjeno moje srce? Tko je u njemu nastanjen? Kakve se misli moga srca pretvaraju u moje riječi i djela

Razmišljanje uz evanđelje VIII. nedjelje kroz godinu (Lk 6,39-45), god. C
Foto: Cathopic