U rubrici Svijetli likovi donosimo sjećanje o. Dragomir Kolimbatovića, svećenika, dominikanca i pučkog misionara na našu s. Lujzu Reif koja je po svome predanome životu za Boga, bližnje i Družbu ostavila svijetli trag u našoj Provinciji. Po dolasku iz Austrije službovala je na otoku Braču i to u Supetru i Milni, a imala je udjela u osnivanju zajednice u Postirama. Kasnije je, od 1938. do 1949., obnašala službu provincijalne glavarice. Ta su vremena bila izrazito teška i zahtjevna kako u svjetskim previranjima, tako i u našemu narodu, ali i u našoj Provinciji koja je 1941. bila suočena s tragičnom smrti sestara s Pala, danas bl. Drinskih mučenica, tako i u pogledu organiziranja života i djelovanja sestara u godinama nakon Drugoga svjetskog rata. Mnoge su odluke bile stavljene na pleća pokojne s. Lujze.

Otac Dragomir s. Lujzu je poznao još u vrtiću u Supetru kada mu je bila odgojiteljica. Ona ga je učila moliti, ministrirati, pjevati, glumiti, a kasnije ga je molitvom i podrškom podržavala u ostvarenju njegova redovničkog i svećeničkog poziva.

Sjećanje i svjedočanstvo o. Dragomira Kolimbatovića

Djeca su po naravi psiholozi: vrlo brzo osjete je li pažnja koju im netko iskazuje gluma ili prava ljubav. Uz one koji ih istinski ljube znaju tako prionuti da bi im mogli zavidjeti i vlastiti roditelji. A takva je upravo bila moja sestra Lujza Reif. Prema svakom djetetu u dječjemu vrtiću u Supetru na Braču bila je podjednako nježna, blaga, umiljata. Ne sjećam se da je ikada podigla glas pa ni onda kada se, po ljudsku govoreći, imala razloga rasrditi. Ukoliko bi koje dijete učinilo kakvu glupost, dozvala bi ga k sebi, blago i tiho poučila, da drugi ne čuju, i od njega zatražila obećanje da će ubuduće biti bolje. Ukoliko bi sličnu glupost ponovilo, znala ga je i kazniti, ali nikada fizički. Najčešće bi ga poslala u kapelu da pred Isusom kleči minutu – dvije. Tko je, zapravo, bila sestra Lujza Reif?

Davne 1922. godine stigle su u Supetar, na otok Brač, tri Austrijanke, sestre Kongregacije Kćeri Božje ljubavi. Glavna je među njima bila upravo sestra Lujza Reif. Prvu je zajednicu osnovala u Supetru, i to za župnikovanja don Miha Pušića (kasnije hvarsko – bračko – viškoga biskupa). Kada je nju učvrstila, pokrenuvši i vrtić za predškolsku djecu, odlazi 1926. u Milnu, zapadno od Supetra, i u njoj osniva novu zajednicu i biva imenovana njezinom prvom predstojnicom. Po završetku te službe vraća se u Supetar da bi postala odgojiteljicom djece supetarskoga vrtića. Djelomično sudjeluje i u osnivanju zajednice u Postirama, istočno od Supetra. Praktički, sestra Lujza je bila utemeljiteljica prvih zajednica Kćeri Božje ljubavi na dalmatinskome priobalju. Čak i one u Splitu osnovane 1937.

S tom i takvom sestrom započinje moj svjesniji kakav – takav duhovni život. Od nje sam naučio sklapati ruke, križati se, pokleknuti i ministrirati. Svaki je radni dan u vrtiću započinjala molitvicom ili kiticom pjesme koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Stojeći pred nama, licem okrenutim prema raspelu, polagano je razgovijetno zajedno s nama molila i pjevala. Učila nas je recitirati, deklamirati, solo pjevati, glumiti. Da, i glumiti! S naučenim skečevima i predstavama išli smo po okolnim mjestima. Ipak, u svim tim nastupima najčešće je aktivirala mene. Zadavala mi je i teške uloge; tako mi je u opereti „Madona u šumi“ povjerila bitnu ulogu, mada mi je bilo istom pet godina. S tom smo operetom nastupili čak i u znamenitome hvarskom kazalištu i postigli zavidan uspjeh…

Kada sada o tome razmišljam, pitanje mi se samo od sebe nameće: zašto je baš meni iskazivala toliku pažnju. Zasigurno ne zato što sam bio bolji, jer sam više puta klečao pred Isusom u kapeli nego svi ostali zajedno. Zašto, dakle, i tolika strpljivost s mojim nepodopštinama? Ona je zacijelo znala nešto što meni nije bilo poznato, a što se naročito očitovalo poslije pučkih misija, kada sam odlučio da ću i ja postati svećenik, dominikanac. Od tada me je češće pozivala k sebi i govorila mi o ozbiljnosti toga poziva. A pred sam odlazak u sjemenište dala mi je za uspomenu jednu svetu sličicu i na njezinoj poleđini napisala: „Dragomire, ustraj na putu ostvarenja svojega poziva. Ne kloni duhom i u najtežim iskušenjima jer ima tko za tebe moli!“ Smisao ovih riječi shvatio sam istom petnaestak godina kasnije!

U međuvremenu sam završio šest razreda gimnazije u Bolu, a posljednja dva na Šalati u Zagrebu. Dana 22. veljače 1944. doživio sam savezničko bombardiranje našega samostana u Zagrebu i sudjelovao u iskapanju devetorice naših poginulih članova. Do svibnja 1945. proboravio sam s preživjelima od bombardiranja u franjevačkome samostanu u Samoboru. Početkom svibnja 1945. krenuo sam s nebrojenim tisućama našega naroda prema Austriji ne bismo li kod Engleza našli utočište, a doživjeli sramotno izručenje partizanima; praktički su im omogućili da nad tisućama našega naroda izvrše nečuven pokolj. U „ženskoj kaznioni“ na Savskoj cesti u Zagrebu proveo sam nekoliko mjeseci nevjerojatna gladovanja i straha. Odatle sam bio upućen na izdržavanje vojnoga roka i tijekom toga vremena bio „nagrađen“ s dva mjeseca kaznenoga bataljuna. Konačno, sredinom kolovoza 1947. završio sam vojni rok i, slobodan, započeo godinu novicijata, neposrednu pripravu za ostvarenje svojega svećeničkog poziva. U međuvremenu je i sestra Lujza prošla svoju „Kalvariju“. Dvije godine poslije mojega odlaska iz Supetra otputovala je u Sarajevo, jer je bila izabrana za provincijalnu glavaricu. Taj je izbor zacijelo trebao biti priznanje za njezin dotadašnji rad, ali se prometnuo u križ što ga je morala ponijeti da po njemu dođe do svojega konačnog cilja.

Kao što je u supetarskome vrtiću živjela za djecu koja si joj bila povjerena, još više je, kao provincijalna glavarica, živjela za sestre svoje provincije. Zato je mučenička smrt njezinih sestara u Goraždu kod Drine praktički značila i njezin svršetak. Doduše, sestre su je ponovno izabrale za provincijalnu glavaricu, ali je, osjećajući da joj se primiče svršetak, dala ostavku i krenula prema Milni na Braču da tamo završi svoju životnu putanju. Na tom se putu navlaš zaustavila u Dubrovniku da se još jednom susretne sa mnom i da mi otkrije tajnu koju je nosila na srcu gotovo od svojega dolaska u Supetar. „Sinko!“ započela je netom kad sam došao u „Salvator“ gdje je bila odsjela. „Morala sam te još jednom vidjeti jer nisam smjela dopustiti da tajna tvoje majke siđe sa mnom u grob. Naime, po mojemu dolasku u Supetar, župnik mi je povjerio da u svetohraništu izmijenim svilu koja se već bila isjekla. Kada sam iz njega izvadila i podnožje od kartona, između njega i svile kojim je bio obložen, nađem papir na kojemu je nevještim rukopisom bilo napisano: „Isuse, daj da berem jedno moje dijete postane svećenik, tvoja Magdalena…“ Dugo sam vremena diskretno propitkivala koja bi to Magdalena u Supetru bila sposobna onako znalački, kako kakva modistica, dotjerati unutrašnjost svetohraništa. I uvjerila sam se da u Supetru i nije bilo prave krojačice osim tvoje majke. Ona je čak imala i krojački obrt, što je u ono vrijeme bio unikum po našim otočkim mjestima… Poslije toga saznanja počela sam i ja u svojim molitvama preporučivati nakanu tvoje majke, imajući posebno na pameti tebe jer sam zapazila da bi ti, usprkos svojim nepodopštinama, jednom, uz Božju pomoć, mogao postati idealan svećenik. A kada si poslije pučkih misija u Supetru i sam odlučio postati pučki misionar, počela sam s još većim žarom moliti na tu nakanu. Pred tvoj odlazak u sjemenište pozvala sam te i dala ti sličicu na kojoj sam, uz ostalo, napisala: “Ima tko za te moli!“, misleći prvenstveno na pismo tvoje majke, kao na njezinu trajnu molitvu pod nogama živoga Boga. Tada ti o svemu tome nisam ni riječi rekla da ne bih time prejudicirala slobodan izbor tvojega životnog poziva. Sada kada vidim da si se za svećeništvo posve sam i slobodno odlučio i da si nadomak ostvarenja toga cilja, ovo sam ti morala ispričati. A zasigurno će dobro doći barem propovjedniku koji će propovijedati na tvojoj mladoj misi…“

Kako je predvidjela, tako se i dogodilo. Propovjednik na mojoj mladoj misi bio je naš subrat Celestin Bezmalinović. Nakon što je podsjetio slušatelje kako svaki pravi kršćanin i rodoljub mora biti ponosan na svoje svećenike i prema svojim mogućnostima promicati nova svećenička zvanja, ispričao im je slučaj moje majke, ali kao da se radi o nekoj nepoznatoj ženi. „Kad god se je ta žena sjetila svojega pisma, rekla bi: 'Isuse, moja ti je molba pod nogama!' I ta je majka doživjela da joj sin bude zaređen za svećenika prije samo sedam dana.“ Nakon tih riječi propovjednik zašuti. A kada je uočio da cijela crkva gleda u njega ne shvaćajući, on će im: Što me u čudu gledate? Majka koja je Isusu napisala ono pismo i njezin sin koji je pred sedam dana bio zaređen za svećenika, to je naša teta Mandalena i njezin sin Dragomir!“ Moja majka tada vrisne, u crkvi nastane silan žamor zbog plača i oduševljenja. A da se crkva ne bi pretvorila u „pazar“, ustanem i zapjevam: „Credo in unum Deum!“