„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“ (Iv 3, 16 – 18)

Ivanovo evanđelje u svijest nam doziva kako su vjera i ljubav temelj na kojima počiva naš kršćanski život. Ukoliko imamo ova dva oslonca, krepost vjere i krepost ljubavi – tada smo slobodni od uloge sudca prema svojim bližnjima. Jer ni sam Bog nije došao suditi – već nas poziva na ljubav i vjeru kako bismo zadobili život vječni.

Veliko je to otajstvo! No vratimo se na početak kada je sve počelo. Na prvim stranicama Biblije čitamo o prvom čovjekovom padu. Taj grijeh nazivamo Istočnim grijehom, Iskonskim grijehom ili Prvim grijehom. To je grijeh koji svatko od nas posjeduje u trenutku rođenja, a nije osobni čini. Često se krivo tumači. Nije čak važno jesu li Adam i Eva pojeli jabuku ili neko drugo voće – bit je u tome što su konzumirali plod sa stabla Spoznaje dobra i zla. Do toga čina oni nisu poznavali zlo, grijeh, opačinu… Poznavali su samo dobro. Nakon toga čina, koji se temelji na potpunoj čovjekovoj slobodi – više ništa nije isto. Adam i Eva moraju napustiti Edenski vrt, ali Božja ljubav nema granica, Bog im daje obećanje da će poslati Spasitelja i Otkupitelja tj. Mesiju. Istočnim grijehom ranjeno je cijelo čovječanstvo zato je to grijeh s kojim se rađamo. Ali nam je obrisan sakramentom krštenja. Svaki drugi grijeh koji čovjek počini je njegov osobni čini, za kojega i odgovara.

Bog svoje obećanje ne ispunjava odmah, čitajući Stari zavjet vidimo kako Bog postupno priprema svoj narod na dolazak Mesije. I kada se Isus očituje svijetu poziva ga na ljubav i vjeru u Boga. Nema osude za počinjene grijehe. On sam uzima zadužnicu naših grijeha i plaća vlastitom krvlju. To može učini samo Božja ljubav.
Ljubav je temeljna relacija unutar Presvetoga Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu istu ljubav Bog Otac daruje čovjeku preko svoga Sina Jedinorođenca, tu ljubav na ispravan način možemo shvatiti jedino uz pomoć Duha Svetoga. Bog uvijek ima inicijativu i prvi pristupa čovjeku. Čovjekovo odgovor je: 'Da, vjerujem' ili 'Ne, ne vjerujem'. Drugog puta nema. Onaj tko vjeruje spasit će se i dobiti vječni život. A vječni život je slaviti Boga i u konačnici gledati Boga licem u lice.
Bog čovjeku daje novu šansu. Kao što je Adam u početku gledao Boga licem u lice, tako ćemo i mi u vječnosti. No razlika je bitna, mi smo unaprijed otkupljeni.

Zahvalimo danas na neizmjernoj ljubavi kojom nas Dobri Otac neprestano dariva. Zahvalimo za dar otkupljena, za sve primljene milosti… zahvalimo Bogu što je uvijek uz nas bez obzira na sve naše padove, lutanja, traženja… Bog je veći od našeg srca i zna sve. Bog nas toliko ljubi da je poslao svoga Sina Jedinorođenca… hvala mu i slava.

Razmišljanje uz svetkovinu Presvetog Trojstva (Iv 3, 16-18)