Bog je sa mnom uvijek imao svoj plan, a ja u Njega ogromno povjerenje!
.jpg "Bog je sa mnom uvijek imao svoj plan, a ja u Njega ogromno povjerenje!")
Katolička crkva u Europi vodi 1042 bolnice, 2485 ambulanti, 81 centar za liječenje od gube, 8304 domova za starije i nemoćne osobe, 5670 bračnih savjetovališta, 2173 jaslica, 2606 vrtića, 23.940 predškola i 25.822 škola, te brine za 1,954.736 predškolske djece, 6,995.591 školske djece i 363.170 studenata. Ovi podatci pokazuju da se u Crkvu ipak ima povjerenja
Redovnice, časne sestre različitih redova, tijekom hrvatske povijesti prisutne su u našem narodu. One predano rade u dječjim vrtičima, školama, bolnicama, staračkim domovima, župama. Mnoge gotovo neprimjetno pastoralno djeluju, te nam se čini kao da ih nema. Ali one su tu, vide se plodovi njihovog rada. Donose radost i svjedoče Božju prisutnost po ljubavi koja iz njih zrači za svakog čovjeka. Njihova prisutnost je blagoslov za zajednicu ili ustanovu u kojoj djeluju. Idu na mjesta gdje ih šalje Bog, preko njihovih poglavarica. Razvijaju talente koje im je podario Bog i stavljaju se u službu i služenje svim ljudima. Tako neke redovnice djeluju u domovini, a neke u misijama.
Sestra Cecilija Horvat radosno ide u školu gdje je učiteljica glazbene kulture. Dok je još studirala vodila je mješoviti crkveni zbor u župi sv. Petra u Zaprešiću. Bila je vrlo zauzeta i uspješna kao voditeljica zbora. Od pjevača amatera stvorila je respektabilan zbor u župi. Danas se je članovi zbora rado sjećaju sjećaju u župi gdje je djelovala, kao i ostali vjernički puk, koji je bio duhovno obogaćivan preko lijepog i skladnog pjevanja na euharistijskim slavljima tokom liturgijske godine.
Sestro, reci nam nešto o sebi? O svom djetinjstvu i obitelji iz koje potječeš, roditeljima i pobožnosti u obiteljskom domu, te kako su vas djecu odgajali?
– Rođena sam u Varaždinu, u šesteročlanoj obitelji. Osnovnu školu sam završila u Sv. Iliji, srednju školu, VIII. gimnaziju Tituša Brezovačkog u Zagrebu, a nakon završenog diplomskog studija crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, upisala sam postdiplomski studij glazbene pedagogije na Akademiji za glasbo u Ljubljani, gdje sam 2012. doktorila glazbenu pedagogiju. Moji roditelji, mama Ana Horvat r. Jurak, po struci krojačica i tata Stjepan Horvat, strojobravar, vrlo su jednostavni i požrtvovni ljudi koji su čitav život vrijedno radili kao radnici u tvornicama, obrtima, a bavili su se i poljoprivredom. U djetinjstvu sam puno toga voljela raditi, kao npr. svirati, čitati, gledati filmove, dječje serije, a najviše sam voljela odlaziti na koncerte Varaždinskih baroknih večeri, te biti i pomagati u crkvi i u župnoj kući. Uz crkvu me nekako najviše vezala moja baka koja je živjela u kući do nas, a nekada je u crkvi obavljala zvonarsku službu. U njenom prostranom dvorištu sam se kao malena djevojčica često igrala, a voljela sam kod nje i prespavati. Prije spavanja, uvijek smo zajedno molile i razgovarale o onome što se događa u crkvi.
Duhovno zvanje je zasigurno dar od Boga, ali ono je po mom sudu i plod pozitivnog življenja nekog duhovnog lica, osobe u koju se ugledamo kao u ogledalu i tako želimo i mi biti Božji sluge i živjeti u snovima i perspektivi ostvarivanja želje da i mi postanemo duhovne osobe, „apostoli Isusa Krista.“ Imaš li ti nekoga tko ti je bio uzor, te si se stoga odlučila za redovničko zvanje?
– Iskreno, u odabiru duhovnog zvanja kao mog životnog poziva, nisam imala specifično neku osobu za uzor. No, budući da sam gotovo svakodnevno gledala na svojoj župi sv. Ilije proroka u Sv. Iliji kako su pastoralno djelovali župnik (+vlč. Ivan Košćak) i časne sestre Kćeri Božje ljubavi, željela sam živjeti i raditi baš kao i oni. Uvijek mi je bio zanimljiv njihov način života, te sam s velikom pozornošću uvijek promatrala kako su i što sve činili za mnoge ljude, te kako su žarko molili, posebno za mir u obiteljima i za nova svećenička i redovnička zvanja; i tu sam našla odgovore na mnoga svoja pitanja, te odlučila poći u samostan.
Tvoje redovničko ime je sestra Cecilija. Jesi li zaljubljenica u glazbu od malena ili si taj talent razvila u samostanu? Izabrati ime Cecilija, za mene znači imenom označiti sebe da želiš živjeti kao sveta Cecilija, nebeska zaštitnica glazbe, pjevača i zborova.
– Imate pravo u oba smjera: zaljubljenica sam u glazbu od malena, ali talent nisam razvila u samostanu, nego sam ga razvijala i kod kuće i u samostanu i sveta Cecilija mi je prava zaštitnica – do smrti vjerna Kristu. Učenje glazbe, s jedne strane je vrlo mukotrpan i dugotrajan proces, a s druge strane, nešto neopisivo i prelijepo. Bavljenje glazbom nikad ne prestaje, jer kod glazbe uvijek može sve biti još bolje, umjetnički snažnije i još ljepše. U mom životu nije čudno, a niti pak slučajno, što sam određena glazbom, jer sam se upravo i rodila na Svjetski dan glazbe (smijeh). Kao što vidite, Bog me unaprijed predodredio za glazbu (smijeh). Jako volim glazbu i kroz tu prelijepu umjetnost, koja utječe na sva ljudska bića, na naš psihički, fizički, intelektualni, emocionalni i duhovni rast i razvoj, kao i kroz ono što proizlazi iz te umjetnosti, a to je u jednom segmentu i moje zvanje kao učiteljice gazbene kulture, i tu se najbolje ostvarujem.
Ti pripadaš Družbi koja se zove „Kćeri Božje ljubavi“. Gdje i dokle seže početak vaše Družbe? Tko je utemeljiteljica Družbe i koje je osnovno poslanje redovnica? Kako se Družba širila?
– Početak naše Družbe veže se uz grad Beč, u kojemu je 21. studenoga 1868. Družba osnovana. Utemeljiteljica Družbe je službenica Božja Majka Franziska Lechner. Osnovno poslanje redovnica je – nasljedovati Krista po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, a poslanje svih Kćeri Božje ljubavi, koje nam je zadala naša Utemeljiteljica je – činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu, njegujući istu duhovnost i karizmu, živeći u različitostima podneblja kultura i jezika. Budući da je Družba nastala u Beču, tadašnjem glavnom carskom gradu Austro-Ugarske monarhije, Družba se u svojim početcima širila na područja monarhije. Utemeljiteljica i prve sestre su bile posvećene odgojno-obrazovnom i socijalno-karitativnom radu usmjerenom na djevojke i žensku mladež, koje su tada, u potrazi za boljim životom, dolazile u gradove i bile izložene različitim izazovima i opasnostima društva. Kasnije se Družba širila u državama današnje Europe, u Sjevernu i Južnu Ameriku i Afriku. I danas je Družba prisutna na ta 4 kontinenta, u 19 država svijeta i broji oko 1020 članica.
Poznato mi je da redovnice „Kćeri Božje ljubavi“ djeluju u Bosni i Hercegovini. Imate li misionarki koje djeluju u Africi? Kakva su iskustva redovnica po prisutnosti u različitim sredinama, pogotovo u misijama?
– U Bosni i Hercegovini, koja je nekad za vrijeme naše Utemeljiteljice bila misijsko područje, Kćeri Božje ljubavi su prisutne od 1882. godine. Prve sestre je u Sarajevo dovela sama Utemeljiteljica i to na poziv dr. Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa. Iz Sarajeva se djelovanje sestara proširilo na druga područja današnje Bosne i Hercegovine, te u Hrvatsku, na Kosovo i u Albaniju, Njemačku i Švicarsku. Sve zajednice u kojima sestre danas žive i djeluju, pripadaju tijelu koje se naziva Provincija Božje providnosti. Naša Družba tako ima 7 provincija i 4 viceprovincije, a jedna od viceprovincija je i afrička, s nazivom Viceprovincija Milosrdnog Isusa. U Africi, u Ugandi, trenutno imamo 3 zajednice, u kojima djeluju 3 sestre iz naše Provincije, a u planu je i osnivanje 4 zajednice. Sestre u Ugandi žive drukčije nego u ostalim dijelovima Družbe, što im uvjetuju društvene, gospodarske, ekonomske, političke, pa i crkvene prilike u Africi. Područja gdje sestre u Ugandi djeluju, iznimno su siromašna te je potrebna konkretna pomoć u hrani, odjeći, lijekovima, a napose u odgoju i podizanju razine obrazovanja djece i mladih.
Gotovo svi redovi imaju problema s podmladkom, pristupanjem novih kandidata. Kako je sada? Imate li vi dovoljno sestara ili se osjeća manjak?
– Tendencija umanjivanja broja članova redovničkih zajednica je stvarnost koja pogađa sve redovničke zajednice, a osobito one na prostoru današnje Europe i Amerike. Postoji više faktora koji su doprinjeli i doprinose tom i takvom stanju, kao npr. demografska slika tih područja, odgađanje životnih odluka i izbora zvanja, produljivanje godina obrazovanja i stručnog usavršavanja, kao i napad na temeljne vrednote društva i obitelji kao temeljne stanice društva, predbračni „život na probu“ i dr. Svi ti faktori utječu na mlade, posebno na one koji osjećaju duhovni poziv, a svjesni su zahtjevnosti ideala koje predstavlja duhovni poziv i nasljedovanje Isusa Krista. Naša Provincija trenutno broji 250 sestara i 7 pripravnica. Naravno, Bog traži kvalitetu, a ne kvantitetu, i ne vodimo se kvantitetom, ali za današnje potrebe ljudi, društva, Crkve i Družbe, jasno da je to sve premalo.
Vedre si naravi, djeluješ vrlo optimistično. Kako si uspjela „dogurati“ do toga da si doktorica glazbe, tj. glazbene pedagogije? Koja ti je bila tema doktorske dizertacije? Kakva sjećanja nosiš iz Zaprešića i gdje si na župi vodila mješoviti crkveni zbor?
– Ne znam mogu li govoriti o nekoj „doguranosti“ do doktorata, odnosno doktorice glazbene pedagogije, jer u sebi ne osjećam da sam se tako „snažno“ morala boriti za svoje obrazovanje do stupnja doktorata, no sigurno mogu govoriti o tome da je Bog sa mnom uvijek imao svoj plan, a ja u Njega ogromno povjerenje, i da je na moj životni put od malena poslao drage ljude koji su prepoznali moj glazbeni talent i bez čijeg razumijevanja, prijateljske blizine, financijske i molitvene potpore i zalaganja za razvoj moje stručnosti, ne bi bilo moguće upisati i završiti sve razine mog obrazovanja. Suradnja, uzajamno poštivanje profesora i studenata, stručnost, supervizorstvo, trud, strpljivost u istraživanju, iznimno stručno vodstvo i savjetovanje moje mentorice dr. Darje Koter i Božji blagoslov u proučavanju odabrane tematike o osnovnom školstvu i razvoju profila učitelja glazbe u njemu, stvorili su moju doktorsku dizertaciju s naslovom, „Oblikovanje profila učitelja glasbe v osnovnem šolstvu na Hrvaškem in v Sloveniji skozi zgodovinski razvoj do sodobnosti“. Stupanj doktorata sam završila u vrijeme mog pastoralnog djelovanja u župi sv. Petra apostola u Zaprešiću, iz koje sam ponijela samo najljepše uspomene na sve drage ljude, a posebno na preč. Ivana Frkonju, upravitelja te župe, koji je za sve moje stručne aktivnosti i glazbeno-pedagoške angažmane uvijek imao razumijevanja. Zaprešić će uvijek biti moja prva ljubav, gdje sam proživjela i lijepe i teške trenutke mog redovničkog života, a oni su me u mnogočemu oblikovali za moj daljnji život i rad.
„Kćeri Božje ljubavi“ su od početka, od osnutka reda bile učiteljice. Koliko su danas, u postotcima, vjerne tom prvotnom poslanju? Imate li poteškoća oko zapošljavanja, jer sekularno društvo baš ne voli duhovna lica. Čini mi se da naše, pa i druga sekularna društva i države, više toleriraju, nego li što stvarno cijene i vole rad svećenika i redovnica. Slažeš li se s tom tvrdnjom?
– Jako je teško o tome generalno govoriti, jer su iskustva rada i suradnje svećenika, redovnika i redovnica s ljudima vrlo različita. Prema izvoru Agencije Fides (izvor: bitno.net), Katolička crkva u Europi vodi 1042 bolnice, 2485 ambulanti, 81 centar za liječenje od gube, 8304 domova za starije i nemoćne osobe, 5670 bračnih savjetovališta, 2173 jaslica, 2606 vrtića, 23.940 predškola i 25.822 škola, te brine za 1,954.736 predškolske djece, 6,995.591 školske djece i 363.170 studenata. Ovi podatci pokazuju da se u Crkvu ipak ima povjerenja. Tako i Kćeri Božje ljubavi danas djeluju prvenstveno u odgojno-obrazovnim institucijama (vrtićima, osnovnim i srednjim školama, fakultetima), što je ipak na tragu onog što nam je povjerila naša Utemeljiteljica, pa možemo time zaključiti da smo vjerne našem prvom poslanju. Danas, i nakon razdoblja komunizma koje je Crkvi oduzelo mnoga prava u državi, a između ostalog i pravo samostalnog djelovanja na odgojno-obrazovnom području, ponovno smo prisutne u državnim odgojno-obrazovnim institucijama, iako se ponekad prema nama, koje jednako kao i ostali građani apliciramo na natječaje, osjeća skeptičnost i nepovjerenje. Ipak, ova skeptičnost i nepovjerenje odraz je samo manjine, jer mogu osobno posvjedočiti da nisam imala problema sa zasnivanjem radnog odnosa na mjesto učiteljice glazbene kulture.
Koga bi ti posebno izdvojila, od crkvenih glazbenika u zadnjih dvjesto godina, a da su učinili puno na području crkvene glazbe kao zaljubljenici u glazbu i praktični ljudi u svojoj struci?
– To je teško pitanje za glazbenika (smijeh). Općenito, prvo su gregorijanisti u obnovi gregorijanskog pjevanja bili oni koji su puno doprinjeli u razvoju crkvene glazbe, a u Hrvatskoj bih izdvojila samo za ovo zadnje razdoblje 20. stoljeća, neke crkvene glazbenike koji su iznimno puno učinili u razvoju crkvene glazbe. To su mo. Albe Vidaković, mo. Anđelko Klobučar, mo. Izak Špralja, mo. Miha Demović … ma i neki noviji kompozitori i crkveni glazbenici su jako dobri i svaki od njih na svoj način želi učiniti nešto dobrog na području crkvene glazbe.
Jesi li ponosna što pripadaš Družbi „Kćeri Božje ljubavi“ ili bi po sadašnjem razmišljanju možda „promijenila“ pripadnost Družbi? Bi li pošla u misije i ostavila školsku djecu, ona ionako nisu lagan posao za odgoj? Čini mi se da je zahvalnije raditi s djecom u Ugandi, jer su ona i roditelji puno zahvalniji za učinjeno dobro i učenje.
– U svakom slučaju, bez obzira na sve lijepo ili pak manje lijepo proživljeno do sada i nakon toliko godina redovničkog služenja i rada, ne bih nikada promijenila Družbu. Volim svoje sestre. One su moja „obitelj“. Jednostavno, one su sestre sa svim svojim slabostima, vrlinama, sposobnostima i poteškoćama kao i ja, ali sam ih prihvatila svjesno i slobodno odabirom ovakvog načina života. Naravno, da uvijek ljudskim očima gledano, naš redovnički život u samostanu ne bi imao smisla da nema Onog koji nas povezuje, a to je Gospodin. Smatram da me je On vodio do sada svojom rukom, a u poteškoćama mi je uvijek davao snage da sve izdržim. Zato Njemu povjeravam i dalje svoj život i sigurna sam u jedno – da je On htio učiniti od mog života nešto drugo i usmjeriti me drukčije, jasno bi mi to dao do znanja. Iskreno se trudim tražiti i osluškivati što je Njegova volja i do sada nisam u srcu osjetila poziv na misijsko djelovanje. Iskreno, jako volim posao učiteljice glazbene kulture u osnovnoj školi, jer osjećam korisnim svoje znanje i iskustvo života s glazbom, u svjetlu svoga duhovnoga poziva kao Kći Božje ljubavi, s radošću prenositi budućim generacijama. Zato nema poteškoće koja ne može biti nadvladana, ni problema koji nije riješiv, jer imam Gospodina i tolike drage ljude (ravnatelji škola u kojima radim, kolege, prijatelji, sestre, obitelj…) uz sebe, a svima njima sam zahvalna za njihovu jednostavnost, požrtvovnost, razumijevanje, za sve trenutke njihove ljubavi i radosti u kojima sam nalazila odmor od onog napornog i svakidašnjeg, te za njihovu veliku podršku u mom životu i radu.