U dane Noine ljudi su jeli, pili, ženili se i udavali. Činili su svakodnevne stvari kako bi zadovoljili svoje potrebe. Ljudi nisu ništa slutili, nisu očekivali pa ih je snašla propast. Potop je sve odnio. Samo je Noa slušajući Božju riječ bio spreman za ono što je došlo. S tim općim potopom Isus uspoređuje dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će biti u polju: jednog će se uzeti, drugog ostaviti. Dvije će biti u mlinu: jednu će se uzeti, drugu ostaviti. Ova formulacija ukazuje na skriveni subjekt koji je Bog sam. On je taj koji odlučuje, koji prosuđuje.

Dolazak Sina Čovječjega zbit će se iznenada. Zato Isus upozorava: „Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ Bdijeti znači uzdržavati se od sna, biti budan. Bdjenje pretpostavlja čekanje, iščekivanje nečega što se tek ima dogoditi, bez pojma o točnom vremenu i načinu. U tome stavu iščekivanja moći ćemo prepoznati Sina Čovječjega. On dolazi kada se čovjek i ne nada, obavljajući svakodnevne poslove u polju, u mlinu. Dvojica čine isto, a ipak jedan biva uzet, dok je drugi ostavljen.

U današnjoj je svakodnevici sve užurbano, sve mora biti na vrijeme, bez čekanja, bez zastoja, bez iznenadnih situacija. Sve je dobro izračunano. Svakodnevica ne podnosi strpljivost koja je prijeko potrebna onome tko čeka. A mi čekamo. Svake godine iznova. On dolazi i kada se ne nadamo. Dok radimo, hodamo, odmaramo, molimo. Kada smo sami ili u susretu s drugima. Kad se radujemo ili plačemo. Već više od dvije tisuće godina. Isus ne čeka da ga zazovemo u neku crkvu na bdjenje u sumraku. Boga ne možemo izračunati. On dolazi i kada naše svijeće nisu upaljene. Dolazi i kuca na naša srca, čeka da mu otvorimo. Čeka da mi dođemo k njemu. Za to je potrebno obraćenje. Obraćenjem svaki naš dan, svaki sat, svaki posao, odmor, misao, riječ prožima iščekivanje, a s iščekivanjem radost jer čekamo onoga koji donosi radosnu vijest narodima.

Razmišljanje uz evanđelje I. nedjelje došašća (Mt 24, 37-44), god. A