Živimo u svijetu koji je zatrpan informacijama, galamom, tolikom bukom da više čovjek ni samoga sebe ne čuje, a kamoli drugoga pokraj sebe. U svoj toj zbrci prije ćemo čuti zvukove iz prirode i okoline negoli brata pokraj sebe, prijatelja u nevolji. Pitanje koje nam se neminovno nameće: Gdje je Bog u svemu tome?

Matej nam govori o glasu i to ne bilo kojem, već o glasu koji viče u pustinji. Rekli bismo kome treba govoriti u pustinji, kome naviještati riječ, ako tamo nema života. To je upravo današnja slika svijeta, pustinja u kojoj nema života ili je on vrlo skrovit, ili pak buja samo u pokojoj oazi. U prvom planu je lik Ivana Krstitelja „imao je odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko bokova; hrana mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja…“ Primjer jednostavnosti uvijek privlači. Uvijek je izazov pogotovo danas u mnoštvu ponuda i bezizlaznoj tjeskobi traženja uvijek nečega novoga, no nikako da svoju čežnju čovjek ispuni. I tek što dosegne jedno, već mu je na pameti pet novih stvari ili potreba.

Zato jednostavnost toliko privlači. Postaje izazov na koji samo hrabri pristaju. A hrabrost se očituje u poniznosti i jednostavnosti srca, želji da se vlastiti život promjeni na bolje, potrebi da se nešto dobro učini za druge, Boga i sebe. U jednom trenutku kada čovjek u dubini svoje duše spozna prisutnost Božju, započinje put obraćenja. Sve u sekundi postaje bespredmetno, izgubi svoju vrijednost jer smo spoznali Boga. Upravo o spoznaji Boga progovara nam prorok Izaija u prvom čitanju: „Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom.“ I to samo zato jer: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva…na njemu će duh Jahvin počivat.“

Svojim utjelovljenjem Isus nam daje primjer skrovitosti i jednostavnosti života. Poziva nas da jedni drugima služimo u ljubavi i vjernosti. Potiče nas da se povučemo na osamu kako bismo doživjeli tišinu te tako susreli živoga Boga – Oca koji nas neizmjerno ljubi. Zato nam je darovao i sedam darova Duha Svetoga – posebno strah Božji. To ne znači da se Boga treba bojati, štoviše, to znači živjeti tako da samog Boga koji je ljubav ne povrijedim, da ga ne iznevjerim, da mu ne učinim nešto što će ga silno ražalostiti.

Da bismo to postigli potrebno je izgrađivati civilizaciju ljubavi iz dana u dan. Ustrajno. Tiho. Polako. Svjesni da s Bogom možemo sve. Jer samo u postojanosti i vjernosti možemo druge smatrati većima od sebe, te im tako služiti u ljubavi po primjeru Isusa Krista.

Glas i danas viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnate mu staze!“ Svatko od nas najbolje zna što mu je činiti u ovom svetom vremenu radosna iščekivanja Kristova dolaska. Pitanje je samo: Želim li pripraviti put Gospodinu? Želim li ovog Božića dopustiti Isus da pohodi moje srce? Želim li njegovu prisutnost u svom životu? U konačnici: Želim li spoznati Boga?

Glas i danas viče, neumorno poziva na obraćenje od zla i činjenje dobra. Čujem li ga? Što ću odgovoriti?

Razmišljanje uz evanđelje II. nedjelje došašća (Mt 3, 1-12), god. A