Uskrsnuće je temelj kršćanske povijesti i vjere. Ono je jedinstveni događaj kojim je Isus Krist pobijedio smrt jednom zauvijek, darovao nam vječni život i vlastitim uskrsnućem pokazao kako će izgledati naše uskrsnuće. „Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela“ – davno je izjavio sv. Augustin. No, u današnjem evanđelju vidimo da je tema uskrsnuća bila vrlo aktualna i za vrijeme Isusa Krista, dok je još hodao ovom zemljom.

Naime, farizeji su vjerovali u uskrsnuće, međutim saduceji su uporno osporavali, štoviše nijekali uskrsnuće, te u današnjem evanđelju iskušavaju Isusa uz pomoć zakona levirata, citirajući Mojsija: „Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svome.“ (Lk 20, 28). Međutim Isus čini iskorak iznad zakona te ističe kako se oni koji su uskrsnuli niti žene niti udaju. Štoviše oni su poput anđela to znači da im je jedina dužnost služiti i klanjati se Bogu, za drugo ništa ne trebaju brinuti. Nastavlja Isus dalje i kaže kako su oni sinovi Božji – jer su sinovi uskrsnuća; zar to nije naš poziv koji nam je upućen u sakramentu krštenja: postati sinovi i kćeri Božje, postati slični Kristu, suobličiti se njemu.

Nadalje Isus navodi primjer susreta Jahve i Mojsija, gdje se Jahve po prvi puta predstavlja svojim imenom, no on je prije svega Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, on je Bog živih. Time daje do znanja saducejima kako Bog ne poznaje smrt, nego život i to ne bilo kakav život, već život vječni. Vjera u uskrsnuće temelj je vjere čovjeka u Boga Stvoritelja, u Boga koji izabire svoj narod i s njim sklapa Savez u kojem nadasve očituje svoju ljubav i vjernost. Vjera u uskrsnuće bila je temelj židovskog naroda o čemu svjedoči i mučeništvo braće Makabejaca koji izjavljuju: „Blago onome koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti!“ (2 Mak 7,14).

Zahvaljujući Isusu Kristu smrt nema konačnu riječ, ona nije kraj. Time što je sam Isus prošao kroz smrt, toj istoj smrti darova je pozitivan smisao, jer ona postaje vrata za vječni život. Međutim, već u sakramentu krštenja mi smo suukopani s Kristom, znači da smo umrli kao bi živjeli novim životom u vječnosti. Stoga fizička smrt dovršava naše ovozemaljsko umiranje i u potpunosti nas suobličuje Isusu Kristu. Po smrti, preko uskrsnuća Bog nas poziva k sebi, na vječno zajedništvo u ljubavi i vjernosti do vijeka.

Na nama je samo potruditi se živjeti što sličnije Kristu, već ovdje i sada. U svim i svakojakim svakodnevnim situacijama, ma koliko teške i bezizlazne bile, ma koliko radosne i obećavajuće bile. Bog s nama ima plan, on nas sve želi spasiti. Zato nam je darovao svoga Sina, prihvatio njegovu žrtvu otkupljenja. U Isusu Kristu imamo primjer kako i mi trebamo živjeti, ponašati se i svjedočiti svoju pripadnost Bogu. Da bismo to mogli potrebno je hraniti se nebeskom hranom, kao bi ojačali za nebesko zajedništvo. I kako reče tekst jedne popričesne molitve: „Svemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili!“ Zar to nije divan poziv – postati dionikom božanske naravi, već ovdje na zemlji. Taj poziv može uputiti samo Bog živih. Probudimo vjeru u živoga Boga, molimo ga da nam umnoži vjeru u uskrsnuće duše i tijela, te da budemo odvažni i vjerni hodočasnici prema vječnom zajedništvu. Jer svi njemu živimo!

s. Marija Medved, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XXXII. nedjelje kroz godinu (Lk 16, 9-15), god. C