Družba Kćeri Božje ljubavi od samoga početka bila je misijska Družba bez obzira na to što takvo usmjerenje nije vidljivo iz samog njezina naziva. Da bismo shvatili misijski duh Družbe iščitavamo to iz duhovne ostavštine Utemeljiteljice službenice Božje Majke Franziske Lechner koju je još od djetinjstva nadahnjivao misionarski duh. U njezinim Okružnicama jasno se vidi njezin misijski idealizam s čežnjom i vrućom željom da približi Božju ljubav svim ljudima, a posebno najsiromašnijima i onima koji ne poznaju ljubav Isusa Krista. U Arhivu Družbe u Beču postoji dopis iz 1905. godine u kojem je Austrijski konzulat sa sjedištem u Skadru tražio sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi da preuzmu odgojno obrazovni apostolat. Iz nepoznatih razloga, to se tada nije ostvarilo, ali jest nakon stotinjak godina.
Raspadom komunističkog režima, u 90-tih godina prošlog stoljeća otvorile su se mnoge nove mogućnosti za misijsko djelovanje, posebno redovnicama

Dolaskom demokracije, 1992. Albanija je započela novu stranicu svoje povijesti u kojoj su i sestre Kćeri Božje ljubavi napravile veliki iskorak i započele u njoj svoje djelovanje. Iščitavajući znakove vremena i slušajući poticaje Duha Provincijalna uprava je u kolovozu 1992. poslala prve osposobljene četiri sestre misionarke u nepoznatu i zagonetnu zemlju Albaniju: s. Jeronimu Juroš, s. Svjetlanu Rezo, s. Nikolinu Gegić i s. Francisku Kola, koje su zaorale prvu brazdu i posijale sjeme Božje ljubavi u tu suhu Boga žednu zemlju. Bila je to duhovna avantura Kćeri Božje ljubavi i albanskog naroda započeta u Lacu, prožeta osjećajem dubokog misijskog žara i nepokolebivog pouzdanja u Božju providnost.

Albanija je zemlja natopljena krvlju mučenika. Osim 38 proglašenih blaženih mučenika ima ih puno više za koje se ne zna, a koji su vjerno svjedočili albansku Crkvu koja je dugo vremena bila potpuno izolirana i gdje su vjera i vjernici bili izloženi najtežim progonima, po njihovim patnjama i zagovoru ponovno je upaljen plamen vjere i slobode. Desetljećima hermetički zatvorena zemlja, najednom je otvorila svoje granice, a progonjena Crkva zajedno sa svojim vjernicima izišla je iz katakomba, doduše s mnogim ranama i ožiljcima iz prošlog vremena koje misionari i danas liječe. Na svim područjima trebalo je početi ispočetka. Velika većina je bila nekrštena i crkveno nevjenčana Tako reći svi koji su rođeni poslije 1945. godine. Poteškoće su bile s onima srednje dobi, posebno muškarcima koji su odgojeni u vrijeme komunizma i otrovani tim idejama postali pomalo mlaki i ravnodušni. Sestre, ne samo da su ove poučavale u vjeronauku, nego su s njima radile u raznim tečajevima jezika, kompjutora, kuharskim i šivaćim umijećima kao i drugim aktivnostima. Preko sestara rađala se povezanost s Crkvom. 

Nakon trideset godina djelovanja postavlja se pitanje: što su sestre Kćeri Božje ljubavi ponudile albanskom narodu? Ono što im nisu ponudili ulagači iz cijelog svijeta koji su se natjecali da budu prvi, jeftiniji privlačniji i povoljniji. Nudilo se sve, roba, pamet, tehnika novac. Ali nisu narodu ponudili ono bitno, nisu donijeli svjetlo Evanđelja u albansku kulturu i bezboštvom opustošeno društvo, nisu donijeli slobodu i Boga. Sestre su donijele radosnu vijest spasenja, nadu u Božje Kraljevstvo ljubavi, dobrotu i pravednost.

Dolaskom sestara polako se počela buditi nada, nada u bolje sutra i u čovječniji svijet. Bio je to spas za albanski narod, toliko žedan Božje prisutnosti i blizine. Dijeleći neimaštinu i težinu svakodnevnog života s narodom, sestre su svjedočile živu vjeru utemeljenu na Radosnoj vijesti koju žele donijeti svakom čovjeku. Iz dana u dan jačala je vjera naroda koji se otvarao Bogu. Plodovi sestarskog rada ubrzo su bili vidljivi na svim područjima, ali i u prvim duhovnim zvanjima iz Albanije.

Kad se okrenemo unazad trideset godina znamo da život i djelovanje sestara u Albaniji nije bilo nimalo lagano, osobito prvih godina kad nitko nije bio siguran ni u vlastitoj kući, a pogotovo ne na putovanju. To je uvijek put misionara i svih onih koji žele Krista slijediti. Sestre su često putovale kako bi izvršile svoje pastoralne obaveze.

Albanija je relativno mala zemlja, bogata prirodnim ljepotama: more, jezera i planine, kulturna baština i bogata povijest. Kad je doživjela slobodu, brzo se razvila u modernu zemlju, slobodnog i živog vjerskog života u kojoj, istina je ima još i danas velikih razlika između siromašnih i bogatih, onih koji su imali priliku primiti svjetlo Božje riječi i onih koji to još čekaju. U tom procesu rasta i razvoja, prije svega duhovnog i materijalnog, sestre Kćeri Božje ljubavi ostavile su neizbrisiv trag.

Dok se obilježava prošlost ona uči kako živjeti sadašnjost, kako izgrađivati bolju sadašnjost i još bolju budućnost. Stablo Družbe koje je zasađeno u ponosnu albansku zemlju izraslo je danas u 5 zajednica u kojima djeluje dvadesetak sestara u misijskom žaru vodeći dva djevojačka internata i dva dječja vrtića uz sav drugi pastoralni rad na župama, u Gospinom svetištu i u Skadarskoj katedrali. Sve to ostalo je trajno zapisano u Monografiji, pisani trag o nazočnosti sestara u Albaniji,  koja je izdana o proslavi srebrenog jubileja (1992. – 2017.). Ona je svojevrstan hvalospjev Božjoj ljubavi i providnosti pokazujući kako Bog čini velika djela po malim i jednostavnim ljudima.

Plodno djelovanje sestara kroz 30 godina obilježeno je molitvom i zanimanjem cijele Družba. Svim srcem zahvaljujemo Bogu što je po sestrama albanskom narodu donio svjetlo Evanđelja.