Naš je život u Božjim rukama i sve što se oko nas događa pod njegovim je budnim okom. „Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce more.“ (Ps 46, 3) Uistinu, naša se Zemlja poljuljala, poskakivale su šume, gore i brežuljci od siline potresa koji je pogodio našu domovinu. Vjerujem da su u svima nama još uvijek žive slike i osjećaji koji su nas obasipali toga ožujka i prosinca kad su Zagreb i Petrinju pogodili snažni potresi magnitude 5.5 stupnjeva i 6,2 stupnja po Richteru. Sjećam se toga jutra, 22.ožujka, i prvih slika koje su dolazile do mene. Prva reakcija bila je šok, strah, neizvjesnost, pitanje: Što se događa s našom Zemljom? Tjedan prije proglašena je pandemija koronavirusa, svijet je stao, u karanteni smo, zabranjena su okupljanja, misna slavlja. A sada se dogodio potres koji je razorio uži centar grada i naselja oko Zagreba. Oštećene su mnoge kuće, crkve, zgrade, škole, bolnice, samostani, među kojima i naš samostan Gospe Lurdske u Novoj vesi.

Potres, sila koju ne možemo predvidjeti ili pak osjetiti da dolazi, probudila je uspavani grad, alarmirala sve interventne službe, podigla ljude na noge. Slika navijača BBB-a kako izvlače trudnice iz oštećene Petrove  bolnice, dojenčad u rukama uplašenih majki i pahulje snijega koje su počele padati još dugo će ostati u sjećanju svih nas koji smo događaje pratili iz jedne sigurnosti jer smo u tom trenutku bili daleko od mjesta događaja. Mislim da nije bilo čovjeka koji u tim trenutcima nije shvatio da je naš život doista krhak, da ovo materijalno oko nas u trenu može nestati i da je ono oko čega se treba boriti u nama, u našoj duši i da je to jedino nerazorivo. U tim trenutcima smo, nadam se, shvatili da Isusove riječi: „Pripravni budite!“ moramo uvijek imati na pameti jer smo bili svjedoci da je u zagrebačkom potresu jedan mladi život izenada bio ugašen.

Te nedjelje s olakšanjem smo primali vijesti: „Sve sestre su, hvala Bogu dobro, kao i naši samostani.“
No ipak, samostan Gospe Lurdske u Novoj vesi 16 poprilično je oštećen s otpalom žbukom i pukotinama, a posebno s velikom pukotinom po sredini samostana u cijeloj dužini. Sestre koje su živjele u tom dijelu samostana, iseljene su i smještene u prostorije internata u dvorištu i u novom dijelu kuće koji je ostao gotovo neoštećen.

Vijest koja nas je sve pogodila jest da je u granešinskoj crkvi Rođenja BDM urušen strop te je potpuno devastirana. Uz granešinsku crkvu vežu nas posebne uspomene. To je  crkva u kojoj smo polagale privremene i doživotne zavjete, slavile jubileje i nekako smo posebnim osjećajem vezane uz nju. Potresno je bilo gledati fotografije urušenog stropa, uništenih kipova, a s druge strane ganutljivo kako mladi župe iz ruševina spašavaju kip Gospe Granešinske.
Tih dana smo u vijestima iz Provincije čitali o našim sestrama koje su morale iseliti iz franjevačkog samostana na Kaptolu 9, iz Plamotićeve, iz zajednice Egipat kraj Zagrebačke katedrale.

S vremenom se tlo umirivalo. Pratilismo pothvate saniranja štete: skidanje tornja zagrebačke katedrale. Stiglo je ljeto. Sve se smirilo. Život se lagano uvodio u normalu, čak su se i mjere zaštite od koronavirusa ublažile i počeli smo opet lakše disati. Sjećam se da su mnogi govorili: „Neka prođe ta 2020.“ I zbilja se približavala kraju, božićno vrijeme je donijelo nove radosti. Nitko nije ni slutio da se Zemlja priprema za novo iznenađenje. Kraj prosinca 2020. još dugo će se prepričavati i pamtiti.

Ujutro, 28.12. u 6.28 sati potres jačine 5 stupnjeva po Richteru probudio je žitelje središnje Hrvatske, a epicentar je bio 5 km jugoistočno od Petrinje. S olakšanjem smo slušali da nema većih posljedica niti oštećenja i da su svi dobro.
Sljedeću rečenicu teško je i započeti jer i godinu dana nakon tog događaja u meni se javlja isti osjećaj tuge. Tog utorka, 29.12. 2020., grad Petrinju i okolicu pogodio je razoran potres magnitude 6.2 stupnjeva po Richteru.

Bilo je 12.19 sati. U našem samostanu na Kastvu (kraj Rijeke) smo ručali. Sjećam se da je s. Vesna zbunjeno promatrala i rekla: „Jel to potres?“ Odmah smo upalile vijesti i na ekranu je bio razoren grad koji ispočetka nismo prepoznale. Teško je opisati osjećaj boli kada sam shvatila da je grad Petrinju pogodio razoran potres, da je nestao grad u kojem sam provela predivne studentske dane. I s. Vesnu i mene uz taj grad vežu posebne uspomene. Ona je tamo živjela 17 godina, stekla mnoga prijateljstva. Suze su samo klizile niz lice. Telefonski pozivi mnogih Riječana obasuli su nas jer su znali što je Petrinja za nas. Krenulo je odmah skupljanje pomoći, realizacija prijevoza do  Petrinje, Siska, Gline. I mi smo taj dan razmišljale kako poslati pomoć u Sisak jer nismo ni slutile da ćemo već sljedećeg dana biti u Sisku u skladištu Caritasa Sisačke biskupije. Neke odluke se donose brzo, bez razmišljanja i vjerujem da su nadahnute Božjom snagom. Kada bih sad rekla da su dani koji su slijedli za mene bili najljepši i najblagoslovljeniji dani moga redovništva, mogli bi neki pomisliti da sam nepromišljena, da pričam gluposti. No, istinski mogu posvjedočiti da su trenutci dolaska s. Vesne i mene u Sisak, u Caritasovo privremeno skladište bili najljepši dani moga redovništva i u tome vidim prst Božji. Bog nas je nadahnuo da napustimo sigurnost kastavske zajednice i da odem tamo gdje smo potrebnije. Zašto su mi ti dani bili toliko važni? Bili su mi važni jer sam u tim događajima, trenutcima, susretima, razgovorima pronašla svoju bit, pronašla sam smisao redovničkog života i Bogu sam neizmjeno zahvalna na tome.

Došavši u Sisak vidjele smo da s. Smilja zbilja treba pomoć. S njom je bila i s. Ozana što nam je izmamilo osmijeh na lice. U skladištu se okupilo preko 200 volontera koje treba usmjeravati, podučiti što trebaju raditi. Sa svih strana je pristizala pomoć, šleperi koje je trebalo istovarivati. Tog prvog dana u skladištu smo bile do 3.00 ujutro. Što od strah što radi sigurnosti prve dvije-tri noći spavale smo, tj. drijemale u kapeli: s. Smilja, s. Vesna, s. Ozana i ja.

Tijekom dana smo većinom bile u skladištu iz kojeg se pomoć slala uokolna mjesta cijele Sisačke biskupije. Raspoređivali su se volonteri, tovarili kombiji, određivale rute odlazaka na teren. Nakon rada u skladištu odlazile bismo u posjet obiteljima u Petrinji, Sisku i nekim ljudima koji bi kontaktirali tijekom dana Caritas. S. Vesna je obišlai starce koji su bili smješteni u petrinjskoj vojarni. Poseban je bio trenutak u kojem je spojila baku i djeda koje su razdvojili nakon potresa. Mogli bismo reći da se na čudesan način u skladišu pod našim pultom našao neki stari mobitel koji je osposobila i odnijela u vojarnu kako bi se mogli čuti.

Godinu 2021. dočekali smo u skladištu s volenterima dobra srca, bez glamura, glazbe, hrane, pića, novogodišnjeg programa. Tih dana manje se spavalo, dosta radilo, dosta nazimilo, ali nije nam nimalo žao. Navečer kad bi se sve smirilo, zajedno sa sestrama iz Siska molile ismo krunicu, šalile se, prepričavale dojmove. Biskup Vlado je, uz sve brige koje je imao tih dana, brinuo i za nas. Svako jutro bi nas ispratio pitanjem: „Jeste se dobro obukle?“ Nemojte se prehladiti.“ Često nas je znao iznenaditi toplom kavom koju bi nam donio u skladište. Očinske geste jednog oca biskupa.
U tim danima pristizale su i neke naše sestre koje su se priključivale volontiranju: s. Hela s mladima iz Zaprešića koji su obilazili starije i nemoćne, pomagali im očistiti kuće od potresa, s. Marjana Koščak, s. Pia Herman, s. Ozana Krajačić, s. Dijana Martić.

Mogla bih još pisati o iskustvima volontiranja, no mislim da sam glavne stvari stavila na papir. U zaključku bih još rekla da je naš samostan sv. Križa u Petrinji nakon izvida stručnih službi proglašen nesigurnim za stanovanje i dobio je narančastu naljepnicu dok je „stara kuća“ uz samostan dobila crvenu naljepnicu zbog čega su i sestre raseljene po zajednicama naše Provincije. Vjerujemo da će vrlo brzo samostan ponovno zaživjeti i da će se sestre vratiti kraj sv. Lovre koji ponosno stoji i čeka.

S. M. Ema Škriljevečki, FDC