Djelovanje sestara Kćeri Božje ljubavi na našim prostorima započinje dolaskom M. Franziske Lechner i dviju sestara 28. travnja 1882. godine u Sarajevo. Dolazak Kćeri Božje ljubavi u Bosnu i Hercegovinu usko je vezan uz ponovno uspostavljanje redovite crkvene hijerarhije. Papa Lav XIII. 5. srpnja 1881. godine izdao je bulu Ex hac augusta o uspostavi redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini na temelju ugovora Svete Stolice i Bečke vlade od 8. lipnja 1881. godine. Za sjedište nadbiskupije-metropolije odabrano je Sarajevo, a nadbiskupom-metropolitom imenovan je dr. Josip Stadler.

Stadler postaje vrhbosanskim nadbiskupom u teškom povijesnom trenutku nakon višestoljetne turske vladavine. Nedugo nakon imenovanja za nadbiskupa Stadler odlazi u Beč potražiti žensku redovničku zajednicu koja će biti spremna odgovoriti potrebama njegove nadbiskupije. Nadbiskupu je osobito na srcu bilo prosvjetno-karitativnom djelovanje. Za tu svrhu oci isusovci preporučili su mu Družbu Kćeri Božje ljubavi.

Pri prvome susretu u Beču nadbiskup Stadler utemeljiteljici Družbe Franziski Lechner opisao je Bosnu kao misijsko područje i prostrano polje rada. Budući da je sama Utemeljiteljica još od rane mladosti željela poći u misije primila je ovaj nadbiskupov poziv kao dar Božje providnosti njezinoj mladoj Družbi. Po povratku iz Beča nadbiskup je za sestre kupio kuću na Banjskom brijegu. Ubrzo nakon poziva Utemeljiteljica Družbe zajedno sa s. Helenom Bonard i s. Richardom Spaniol 28. travnja 1882. dolazi u Sarajevo. Tako je Družba Kćeri Božje ljubavi došla u Bosnu da hijerarhiji bude pomoćnik, da joj se stavi u službu za onaj rad kojega je u Bosni najviše trebalo: za rad među mladeži, za rad u ženskom školstvu i odgoju.

Odmah po dolasku sestre su započele gradnju Zavoda sv. Josipa koji je u rujnu 1882. počeo s radom. U Zavodu je djelovalo nekoliko škola: Osnovna škola s dječjim zabavištem, Ženska građanska škola, Ženska učiteljska škola, Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovački tečaj i Ženska stručna škola. Uz ovaj kompleks Zavoda nakon gradnje 1911. posvećena je samostanska crkva Kraljice svete Krunice. U Zavodu je uvijek boravilo 60 do 70 sestara koje su vršile različite dužnosti i poučavale u školi. Osim sestara, novakinja i kandidatica ovdje su stanovale konviktice, sirotice, kućne pomoćnice i radnice.

Nakon otvaranja Zavoda sv. Josipa, a prema savjetu nadbiskupa Stadlera i baruna Nikolića, Majka Franziska 1883. godine otvara Zavod Kraljice svete Krunice u Tuzli. Otvorena je škola s njemačkim i hrvatskim odjeljenjima. Godinu dana kasnije (1884.) osniva samostan Emaus i školu na Breškama, nedaleko od Tuzle. Sljedeće godine osnovala je samostan Josipovac koji je ekonomski pomagao Zavod u Tuzli. Samo godinu dana prije smrti Franziska je poduzela još jedno osnivanje u Bosni. Zavod sv. Augustina osnovala je 1893. s ciljem da se tu smjesti cijela njemačka škola i 14 sestara. Franziska je običavala u školama u sklopu zavoda osnivati hrvatska i njemačka razredna odijeljena. Njemačka razredna odijeljena bila su namijenjena djeci austrijskih obitelji koja su se doselila u Sarajevo nakon okupacije. Po završetku Prvog svjetskog rata ukinute su sve škole sa njemačkim i mađarskim jezikom.

Na prostoru današnje Hrvatske osnovala je za života samo jedan samostan i to u Legradu 1893., samostan Stjepanovac. Sestre su vrlo uspješno radile na vjerskom, prosvjetnom i nacionalnom polju. Djeca su ovdje pohađala dječje zabavište, školu za ručni rad i pučku školu. Djelovanje sestara se s prostora Bosne i Hercegovine i Hrvatske proširilo na Kosovo 1961. i u Albaniju 1992.

Družba Kćeri Božje ljubavi se nakon smrti Utemeljiteljice nastavila širiti u našim krajevima. Svoja djela ljubavi sestre su proširile i po drugim mjestima Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do 1949. godine. Osnovani su brojni samostani, a u mnogima se od njih do danas nije ugasilo početno djelovanje. Neki su nažalost zatvoreni ili oduzeti, u nekima su se djelatnosti promijenile, a poradi novih društvenih prilika i potreba osnovani su novi. U promijenjenim okolnostima važno područje djelovanja postao je župni apostolat gdje su sestre, živeći sa župnom zajednicom, svojim požrtvovnim radom, katehiziranjem, vođenjem crkvenih zborova, okupljanjem djece i mladih, uređivanjem crkava, vođenjem župskih domaćinstava i drugih aktivnosti u župi doprinosile odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema. Sestre su također osnivale i vodile dječje vrtiće te su radile sa starijim i nemoćnim osobama u domovima i bolnicama.

Dolaskom demokracije vjeronauk je ušao u škole kao nastavni predmet pa sestre Kćeri Božje ljubavi, uz župne aktivnosti, sudjeluju i u školskom vjeronauku. Godine 1994. ponovno je otvorena škola, danas Katolički školski centar u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu, a 1995. u Tuzli je započeo s radom Katolički školski centar sv. Franjo u kojem rade i naše sestre. Radom u ovim školama sestre na neki način čuvaju i nastavljaju svoje prvotne školske djelatnosti odnosno sudjeluju u odgojno-obrazovnom razvoju djece i mladih.