Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi…
Odzvanja ova rečenica u našim ušima i nesvjesno se pitamo, zašto smo se upravo na njoj zadržali. To je rečenica naših života, osobito ovih dana. Novinski stupci ispunjeni su tragedijama, ogradama, mjerama, pobunama i svađama, nagovaranjima ili odgovaranjima, prozivanjima, neodazivanjima, pa i diskriminacijama. Nesigurnost se uvukla u naše misli, ali i dublje, u naša srca. Strah je pojeo naše odnose, naša prijateljstva i poznanstva, našu znatiželju i otvorenost, naša promišljanja i propitkivanja. Naše je povjerenje na drhtavim nogama. Povjerenje u institucije, povjerenje u poslodavce i radnike, povjerenje u susjede i prijatelje, povjerenje u poznate i nepoznate. Vjera, koja bi trebala biti zvijezda vodilja u mračnim danima, došla je sakrila se u zakutke naše nutrine. Naša su srca ispunjena tjeskobom od koje vjera ne može rasplamsati svoje snage.

U one dane tvoj će se narod spasiti…
Danijel nam unatoč svemu naviješta: upravo vrijeme najveće tjeskobe jest vrijeme spasenja, povlašteno, blagoslovljeno vrijeme. Tjeskoba i nevolja potresa čovjeka do njegove srži, potpuno, i on promišlja i najdublja pitanja života i smisla. Upravo su tjeskoba i nevolja idealno vrijeme da sagledamo svoje putove kojima kročimo, da propitamo vlastite životne ciljeve, da ponovno usmjerimo naše živote. Doista, u našim životima zavladala je kriza, ali kriza koja pokazuje da je došlo vrijeme, blagoslovljeno vrijeme, u kojemu je na red za testiranje došla naša vjera. Ona koja je možda godinama bila stavljena po strani, ona koja je možda bila nešto što se podrazumijevalo ili se obavljalo mehanički. Vjera koja nam se u našim životima umjesto oslonca i zvijezde vodilje često činila kao kamen spoticanja. Zašto? Jer smo dozvolili da se u našim srcima i očima, u našim dušama i umovima godinama taloži mulj nezadovoljstva, okrivljavanja, laži. Dozvolili smo da nas vode niske strasti i trčali smo za svjetovnim uspjesima, častima, pohvalama, napredovanjima, titulama, karijerama. Dopuštali smo drugima da umjesto nas razmišljaju. Od jedne smo Istine napravili mnoštvo istina koje se odabiru prema sviđanju. Sramili smo se izreći svoje stavove jer nisu u suvremenom društvu bili poželjni, štoviše, društvo ih je okarakteriziralo kao zastarjele, zaglupljene i nepoželjne.

Znajte: blizu je, na vratima!
Puno nam se puta obraćenje srca činilo dalekim, potrebnim baš tom nekom drugom, a za sebe smo vidjeli potrebu popravljanja samo malih sitnica s kojima se ionako može živjeti. Ali smokva je propupala, vrijeme se navršilo. Zagrebimo fasade naših lijepo uređenih stavova, prikladnih za suvremeno društvo, društvo koje se odriče onih koji ne idu u korak s njegovim diktiranjima. Izbrusimo svoje umove. Učvrstimo svoju vjeru. Učvrstimo je najboljim temeljom. Onim kojega ništa ne može poljuljati. Onim koji će, i kad sunce pomrča, i kad ljudi ne bude, i zemlja  nestane, stajati čvrsto i postojano. Riječ Isusova jača je od svih bura i oluja. Mjerilo je svim stvarima. Važe sve događaje. Ipak, ona i ruši ograde, skida maske, liječi bolesne, hrani gladne, pročišćuje srca. Znajte, vrijeme je! Vrijeme je da pokažemo svoju vjeru! Vrijeme je da Isusa uhvatimo za ruku! Vrijeme je da se zagledamo u Isusa!

Razmišljanje uz evanđelje 33. nedjelje kroz godinu (Mk 13,24-32); god. B