Ovo je jedna u nizu slika koje Krist koristi za svoju Crkvu. Poziva nas da budemo sol, i to 'sol zemlje'. Sol je temeljni i nezamjenjivi začin u kulinarstvu, u svakodnevnom ljudskom životu. Često puta o tome ne razmišljamo. U većini slučajeva primijetimo kada je nema ili kada je ima previše u jelu. Nadalje, njena temeljna uloga je čuvati hranu od propadanja.

Ukoliko to isto značenje prenesemo na simboliku koju Krist koristi za Crkvu, to onda znači da bismo mi, kršćani, trebali čuvati ovaj svijet od propadanja. Nadalje, pozvani smo biti 'svijetlo svijeta', to znači da smo pozvani i poslani ovom svijet osvijetliti pravi put. No pitanje je: „Jesam li uistinu sol zemlje? Jesam li svijetlo svijeta?“

Da bi sol imala svoju snagu ona ne smije obljutaviti, jer kaže nam Matej: „nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt  5, 13b). Stoga smo pozvani raditi na svojoj svetosti, biti kvalitetni u svojoj vjeri, odvažni i hrabri navjestitelji, ali s mjerom jer ako pretjeramo nije dobro, ukoliko zakažemo opet nije dobro. Pozvani smo naći mjeru između vjerskog života i svakidašnjih obveza. To često puta nije lako, dan se brzo okrene. Često puta nađemo i dobre izgovore i opravdanja ili pak sami sebe zavaravamo lažnim obećanjima ma sutra ću početi živjeti bolje, više vremena posvetiti Bogu, dobrim djelima, molitvi, svetoj misi, svjedočenju… I tako nam dani prolaze.

No Isus gleda na sadašnjost, na ovaj trenutka gdje sada jesi, na posao ma koliko ti bio zahtjevan i težak, na sve tvoje obveze prema obitelji i rodbini, na sve tvoje probleme koje trenutno nosiš. I kao da uvijek iznova zaboravimo da će nam svi naši problemi biti lakši ako ih podijelimo s Bogom. Kada to učinimo, sposobni smo biti 'sol zemlje' jer i sami smo iskusili Božju blizinu, njegovu pomoć.

Tako je malo potrebno. Samo treba pogled sa sebe samoga usmjeriti na Krista i to raspetoga, tada smo sposobni svoj pogled usmjeriti na drugoga, ali ne upirući prstom i prokazujući, već pružajući ruku pomirenja, pomoći i ohrabrenja. Tada će se i naša vjera, kako piše Pavao, „temeljiti ne na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj“ (1 Kor 2, 5).

Kad Bogu otvorimo vrata srca i dopustimo da postane naš stalni gost, tada više nema mjesta strahu od toga što će mi tko reći, hoću li ispuniti sva očekivanja koja drugi imaju sa mnom. Tada se događa obraćenje srca koje odvažno korača u susret drugome; koje može reći oprosti pogriješio sam; koje može drugome reći volim te bez straha od neuzvraćene ljubavi; koje je spremno sve svoje podijeliti potrebnima; koje je spremno poraditi na međuljudskim odnosima; koje je spremno odbaciti sve loše navike iz svoga dosadašnjeg života…

Dopustimo Bogu da bude 'sol' u našem srcu, jer to je jedini načni da i mi budemo drugima 'sol', da ga čuvamo od propadljivosti i pokvarenosti ovoga svijeta. Samo na taj način možemo ispuniti zadaću koju Isus pred nas stavlja. I ne zaboravimo riječi proroka Izaije: „Vikneš li, Jahve će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!'“

Razmišljanje uz evanđelje V. nedjelje kroz godinu (Mt 5,13-16), god. A