U svečanoj definiciji dogme o Marijinom uznesenju, proglašene 1950. godine, čitamo da je bezgrješna Majka Božja bila uznesena u nebesku slavu dušom i tijelom. Drugim riječima ističe se da ne postoji ništa u Mariji što nije od Boga primljeno i spašeno. Kao što se jednom ona ČITAVA darovala svome Bogu, te mu u svome tijelu i duši bila Majkom, sada je ta ista Božja Roditeljica, ČITAVA, rođena na vječni život. Time se ukazuje koje je i naše krajnje odredište: biti preobraženi, nanovo rođeni, ČITAVI u Bogu.

Ovo je dovoljan razlog da se današnja svetkovina u narodu naziva „Velika Gospa“. No zašto je Marija, uznesena dušom i tijelom na nebo, uistinu „velika“? Može li njena „veličina“ biti barem u nekoj mjeri ostvarena u našim životima?

Današnje Evanđelje donosi nam jedan poseban detalj koji daje odgovor na oba pitanja. Marija, našavši se trudna po Duhu Svetome, pohitjela je u posjet svojoj rođakinji Elizabeti. Elizabeta pak koja je po milosnom Božjem daru začela sina pozdravlja Mariju riječima „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1,45) No Marija u tom trenutku kao da želi skrenuti pažnju sa sebe na Boga te izgovara svoj Veliča u kojemu između ostalog kaže: „pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer VELIKA MI DJELA UČINI SVESILNI, sveto je ime njegovo!“ (Lk 1,48-49).

Ovo je glavni razlog Marijine „veličine“, ovo je istinski razlog istinske ljudske veličine. Čovjek je „velik“ onda kada dopušta Svesilnom da u njemu čini velika djela. Učinio je to Mariji, želi to učiniti u svakome od nas. Sjećamo se da je anđeo Mariju, navješćujući joj da će začeti i roditi Božjega Sina, bio pozdravio: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Lk 1,28). Nakon prvotne reakcije smetenosti, straha i neznanja, Marija u vjeri izgovara svoj „da“. Ono odlučujuće u Mariji, izvršio je Bog po Duhu Svetome. Marija je pristala. Odavde veličina. Ne stječe se ljudskim snagama već pristankom da Božja snaga nastani naše živote, čitave naše živote, dušu i tijelo, da nastani sve naše pore. Bog ne ulazi u djeliće našega života, ulazi u ČITAVE živote, svojom ljubavlju natapa sve, ali baš sve, i padove, i grijehe, i promašaje te nas iznova rađa. Onda kada mu to dopustimo. I tako zapravo po nama, kao što je nekoć po Mariji, dodiruje živote drugih.

Pristanak Bogu podrazumijeva, vidimo to na primjeru i Marijnom i Elizabetinom, veliku novost u životu koja uključuje i promjenu planova, i strah, i neizvjesnost, i smetenost, i križ. No i u tim trenucima, odnosno osobito u tim trenucima koji su za nas prilika da Bog u našemu životu izvede velika djela uz nas stoji Majka Božja. Stoji kao Majka naša koja je sve to prošla, koja sve razumije. Pokazala nam je to i svojim odlaskom Elizabeti koju u njenoj novosti nije ostavila samu.

Pomolimo se: “U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše.” (Bizantska liturgija, Tropar svetkovine Usnuća Bogorodičina – Velika Gospa) Pokaži se u našim ključnim trenucima kao Majka koja sve razumije. Izmoli nam onu vjeru koja pušta Boga u život te mu dopušta da u nama i po nama čini velika djela.

Razmišljanje uz evanđelje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije (Lk 1,39-56); god. B