U današnjem Evanđelju vidimo farizeje i pismoznance te grešnike i carinike okupljene oko Isusa. Tko bi osim Isusa uspio skupiti na jednom mjestu ove dvije skupine ljudi? Zar nije da bi farizej zvao farizeja i grešnik grešnika? Promisli!

Imamo danas pred sobom i dva sina. Mlađi sin je očito pogriješio, a stariji je u tome pritajen; stav mlađega je pokajnički na koljenima, a starijega pravednički. Mlađi ne nudi ništa, smatra se nedostojnim i moli oproštenje, a stariji ističe svoje podvige: Ja za tebe radim ovo, napravio sam ono… (Evo toliko ti godina služim)  Zapitajmo se ima li toga u nama? Mnogi vole isticati svoja djela kao da je to njihova vrijednost dok drugi, oni tiši, na koljenima ištu oslobođenje od svojih tereta koje su si sami namrijeli ili su im još štogod prilijepili ovi - slični starijemu sinu.

Jasno nam je da Isus ovim dvama sinovima implicira na ljude koji sjede oko njega. Pronađi sebe među tim ljudima. I jedan i drugi sin, slobodno rečeno - u meni su. I neka te to ne smete jer i dalje, to nije središte ove prispodobe. Imaš ti nešto i od svoga oca. Središte svega je otac jer jedino u njegovo srce mogu stati ovakva dva sina. Očevo srce kuca od siline kada svoje dijete zdravo ugleda i ta punina osjećaja iskazana je trkom, grljenjem, vraćanjem izgubljenog dostojanstva, poštenom gozbom i radošću. S druge strane, to isto srce trpi bol odbijanja dok nagovara da se pomire umišljeni pravednici s grešnicima. Otac poziva da se odlijepiš od svojih prosudbi o drugima i s njima sudjeluješ u njihovim usponima i padovima jer nisi ništa više nego oni, baš suprotno, u njegovim očima ti si dijete jednako kao i ovaj drugi. On vas voli oboje, ali ponaosob.

Mi jedni drugima postajemo ništa, teški i ogorčeni, oponenti, sve dok svoj pogled smatramo mjerilom stvarnosti. No, jedni drugima smo braća i sestre kada kroz očevo oko promatramo druge. Nismo pozvani vraćati se samo ocu, pozvani smo biti otac. Ako se Bog gleda miriti s nama kada god je to potrebno poradi našega spasenja pa i šaljući svoga Sina kao pomirnicu za grijehe naše, imamo li mi onda razloga ne opraštati jedni drugima ili biti umišljeni bez pokrića?

Gospodine, pomozi mi da tvoja radost koju iskazuješ nad obraćenima postane odraz i na mome licu kada gledam svoga brata kako se od grijeha diže i postaje uzor pa i bolji od mene. Pomozi mi se poniziti i svoje poslove obavljati tako da oni postanu moja nutarnja opredijeljenost za Tebe, a ne moje dobro po kojem ću zahtijevati da se ti meni podložiš. Učini mi srce riznicom svoje ljubavi da se mogu radovati bez zadrške i ljude oko sebe prihvaćati kao svoju braću i sestre jer to u tvome pogledu i jesu. Bože, hvala ti za tvoju ljubav koju nam svakodnevno u svojoj veličini iskazuješ praštajući po Kristu Gospodinu našemu.

Razmišljanje uz Evanđelje IV. korizmene nedjelje (Lk 15, 1-3.11-32), god. C