U svakodnevici života naše nas slabosti mogu odvući u strah, nesigurnost i razna pitanja koja nas sputavaju. Današnje Evanđelje nas vraća u središte naše sigurnosti - u ruke Dobrog Pastira. Isus nam nije rekao da će nam naš put biti jasan, vidljiv i predvidljiv, niti je rekao da će biti lišen kušnji. No govori nam da nas poznaje. Upravo ovdje počinje sigurnost: spoznajom da nismo nestali u masi, nismo samo jedna od ovaca u stadu, već netko koga Isus osobno poznaje. Netko čiji koraci, padovi, boli, radosti i želje nisu skriveni Njegovom pogledu.

Iako smo često zabrinuti za vlastitu budućnost i sigurnost, Isus nas uvjerava da smo sigurni jer: „Nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke“. Ova izjava je čvrsto obećanje. Obećanje koje donosi utjehu, jer se nalazimo u rukama koje su bile probodene iz ljubavi prema nama, u rukama koje ne ispuštaju, ruke koje ne zaboravljaju i ne osuđuju.

Ovakav odnos od nas traži da Isusu damo svoje povjerenje, a to povjerenje treba imati svoje uporište u Njegovoj vjernosti, jer On je taj koji daje život vječni, ljubav, oprost, milosrđe, nadu i utjehu, no ne zato što smo mi to zaslužili, nego zato što nas ljubi do kraja. Zna koliko nam je potrebna sigurnost Njegova glasa jer su mu poznata naša lutanja.

Neka nam ovo današnje Evanđelje bude poticaj da slušamo i pratimo glas Dobrog Pastira koji nas poznaje. Glas koji vodi, čuva, brani i podiže. Osluškujmo svakodnevno što nam poručuje i vraćajmo mu se uvijek bez obzira na sve. Ne bojmo se nikada povjeriti Onome koji nas poznaje i koji nas ne ispušta iz svojih ruku.

Razmišljanje uz evanđelje IV. vazmene nedjelje (Iv 10,27-30)