Današnja liturgija riječi započinje spektakularnim i demotivirajućim uvodom: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ (Prop 1, 2) I dalje nastavlja u istom tonu. Pisac nariče kako ništa što u životu radimo, za što se trsimo, što postižemo nema ama baš nikakvog smisla. Isprazno je raditi, postizati, unaprjeđivati jer onaj tko iza tebe dolazi ni zašto od toga što je od tebe naslijedio nije se niti borio niti na tome radio, i još k tome, nemaš minute mira, tj. „čak ni noću ne miruje srce“ tvoje. (usp. Prop 2, 23) Na tom tragu govora o ispraznosti i Isusova prispodoba o bogatom čovjeku nastavlja Propovjednikovo promišljanje o smislu života.

Dakle, čovjek bi nad riječima današnjih čitanja i evanđelja mogao zaključiti da se samo treba predati životu da ga nosi kako već ide, da ništa bitno ne poduzima te da je sve bogatstvo, svjetsko, ljudsko jedno veliko zlo i toga se svega što prije treba osloboditi. Čak je nekima ovo još dodatno pokriće za kritiziranje onih koji zaista obiluju bogatstvima ovoga svijeta i koji se u životu bore za nasljedstvo koje im zakonski i pripada. Ipak, treba reći da samo bogatstvo, dobra koja imamo, plaća koju zarađujemo nisu zla i nisu čak niti sva isprazna. Isus u evanđelju ne govori da se trebamo čuvati bogatstva nego pohlepe, odnosno tog bogatstva koje zavarava. On ne kritizira čovjeka koji potražuje dio koji mu po pravu pripada, ali kritizira njegovu motivaciju, želju za posjedovanjem i lomljive temelje na kojima gradi svoj život (posjedi, bogatstva, baština).

Nismo li i sami nemali broj puta bili svjedoci tzv. ostavinskih rasprava koje su bile uzrokom podjela među rođenom braćom i sestrama? A zašto? Nadalje, sv. Pavao u drugom čitanju na tom tragu spominje mrtvljenje udova zemaljskih te da ne varamo jedni druge: da pod vidom ljubavi i bliskosti s nekim ne skrijemo blud, nečistoću i nemoć pred navalom strasti, požuda, ili pak, da pod vidom nekih grandioznih projekata i djela koja su plemenite prirode ne zadovoljavamo svoju pohlepu klanjajući se samostvorenim idolima, vlastitim snovima kako urediti život, kuću, obitelj, posao pa živjeti mirnog srca. To sve ne smiruje naše srce ukoliko je cilj postizanje samo toga jer to je podložno promjeni – danas novac vrijedi, a sutra možda ništa neće; danas kuća stoji – sutra ju potres ili projektil raznese. To sve ne može biti samo sebi svrha, smisao, niti cilj, Cilj svega je Bog. „Tražite što je gore… za onim gore težite!“

Sve ovo što posjedujemo samo su sredstva i mogu biti dobra sredstva na putu do Boga koji je jedini nepromjenjiv i vjeran ostaje. Stoga, u svakom trenutku umiri srce svoje pred Gospodinom, bogati se u Bogu, propituj se kome služiš tim djelom kojega činiš i kojega poduzimaš; ovisi li tvoj život, raspoloženje, sreća, a ponajviše mir o tome? Otklanjaš li od sebe ono što ti unosi nemir u život? Što je to? Što je izvor tvog mirnog života? Zamisli, kad ćeš biti zaista miran? Što to sve u tvom životu treba biti ostvareno da bi bio zaista miran? Na koncu, možeš li postići taj mir sâm?

Razmišljanje uz evanđelje 18. nedjelje kroz godinu (Lk 12,13-21), god. C.