Večer onog istog dana, dana uskrsnuća, dana kada je Marija Magdalena javila učenicima da je nestalo tijelo Gospodinovo iz groba. Židovi su ih optuživali da su oni ukrali tijelo, pa su učenici u strahu od Židova zatvorili vrata. Isus dođe, stane u sredinu. Pokaže im rane, i učenici se obradovaše. Daje im, daruje svoj mir. Biti u miru, znači biti cjelovit, nepodijeljen.

Toma Blizanac nije bio s njima kad je Gospodin došao, pa im nije vjerovao. Bio je izvan zajednice. Bio je iza zatvorenih vrata. Što Toma radi vani kad su učenici bili u strahu od Židova? Zar on nije bio u strahu? Nije bio tamo gdje je zajednica, a zajednica bijaše jedno. I zato nije vjerovao ono što su mu svjedočili: da je Isus uskrsnuo. To skriva jednu dublju istinu. Isus je učenike pripravljao i govorio im što će se dogoditi. Navijestio im je smrt i  uskrsnuće. Toma nije vjerovao tim Isusovim riječima. Išao je za nekim kome nije u potpunosti vjerovao. Išao je za Isusom, bio njegov učenik, bio jedan od dvanaestorice, a da ga nije u potpunosti ljubio. Bio je na distanci, uzimao s rezervom. Zajednica je u strahu od Židova zatvorila vrata kuće, a Toma je u strahu od istine o Isusovoj smrti zatvorio vrata svoga srca.

Nakon osam dana učenici su se opet sabrali. Među njima i Toma. Osmi dan. Opet nedjelja, opet prvi dan u tjednu, dan u koji je Isus uskrsnuo. Vrata su bila zatvorena. Dođe i stane u sredinu. Isus je znao Tomine misli, poznavao ga je. I bez da je Toma rekao da želi dotaknuti rane, Isus mu nudi da stavi prste i dotakne ih. Vidjevši Gospodina, čuvši njegov glas, osjetivši njegovu prisutnost, Toma se više nije bojao da je utvara, ili prevara. Njegova mu je prisutnost donijela točno ono što je i sam Isus rekao – mir. Zato mu više nije potrebno opipati rane i staviti prste na mjesta čavala. On čini jedino što je u mogućnosti njegova bića kada otvara svoje srce i u potpunosti se predaje Isusu: ispovijeda vjeru u Isusa, njegova Boga i Gospodina.

Danas sam ja Toma. Danas smo mi zajednica. Isus dolazi i staje u sredinu prvog dana u tjednu. Isus je centar zajednice, Crkve i dok je centar Crkve ona je sveta, ona djeluje, moli, radi, slavi kako je opisano u Djelima apostolskim (usp. Dj 2,42-47). Zašto je prva Crkva mogla tako živjeti, a mi danas ne možemo? Druga vremena, drugi običaji? Bilo ih je malo? Oni su težili tome da dođu druga vremena, da dođu drugi običaji, vremena kada će oni moći javno govoriti što su vidjeli i čuli, što vjeruju. Oni su htjeli cijelom svijetu donijeti radosnu vijest, da bi se cijeli svijet spasio. Danas sam ja Toma, danas smo mi zajednica, pa da bismo mogli ići tamo kamo nas Isus šalje trebamo vjerovati u njegovu prisutnost koja nam donosi mir. I nama danas govori što je rekao Tomi: Ne budi nevjeran nego vjeran! A mi mu se trebamo predati i odgovoriti: „Gospodin moj i Bog moj“, pa otvoriti zatvorena vrata srca kako bismo mogli ići tamo kamo nas Gospodin šalje.

Razmišljanje uz evanđelje Druge vazmene nedjelje (Iv 20,19-31), god. A