Današnje evanđelje donosi veoma zanimljiv i dojmljiv opis Ivanovog odgovora „Ja nisam Krist“ na pitanje postavljeno mu od svećenika i levita „Tko ti si?“ Ivanov odgovor Evanđelist tumači riječima: „on prizna; ne zanijeka, nego prizna: Ja nisam Krist.“ Osim što se Ivanovo predstavljanje čini kao promašeni odgovor, kao odgovor na pitanje koje mu nije postavljeno, još više se stječe dojam da niječe samog sebe namjesto priznavanja nečega. Ovakvom doživljaju u prilog idu i njegovi ostali odgovori: „Nisam“ i “Ne“, dok posljednji odgovor u kojemu napokon kaže nešto o sebi poistovjećujući se s glasom koji viče u pustinji, svjedokom kojim svjedoči za svjetlo izaziva osjećaj da pred nama stoji netko tko je sebe potpuno, do kraja, poništio, izgubio, zanijekao.

Zanimljivo je promatrati naša ljudska predstavljanja. Nakon imena i prezimena ubrzo uslijedi spominjanje kraja, grada (sela malo rjeđe), uže i šire obitelji, završene škole, posla. No, spomen Onoga od kojega sve to dolazi najvjerojatnije bi izazvao podsmijeh ili barem začuđene poglede i neugodnu šutnju. Lako za izgovorene riječi, još pitanje važnije je padne li nam ikad napamet pri predstavljanju, barem nama kojima je kao redovnicama, redovnicima, svećenicima darovano svjedočiti Božju blizinu, uz spominjanje Družbe, karizme, utemeljitelja i apostolata i pomisliti da smo Njegovi. Kako bi bilo izgovoriti u sebi pa onda naglas: Ja sam Njegov/a? Upravo to čini Ivan Krstitelj danas. Naravno ne radi se ovdje o formalnom, izvanjskom predstavljanju koje ostaje na riječima. Njegove izgovorene riječi posljedica su života potpuno prožetim Onim kojega se iščekuje stoljećima. I premda naizgled niječući sebe, priznajući i ispovijedajući Onoga tko je u središtu njegova života, Ivan svjedoči o punini života onih koji poznaju Krista. Jedini način na koji se Ivan zna predstaviti jest ispovijedajući osobni odnos s Gospodinom, bilo kao njegov glas ili kao onaj tko mu nije dostojan odriješiti remenje na obući. Tako se predstavljaju oni koji su poslani od Boga i koji poznaju Onoga tko je u njegovoj sredini, a oni koji ga ne poznaju, i koji su poslani od ljudi poput spomenutih svećenika i levita poslanih od Židova iz Jeruzalema zadovoljavaju se tek prenošenjem informacija: „Tada mu rekoše: Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali?“ Tražimo li zadovoljstvo u svome životu traženjem i prenošenjem informacija o drugima i Bogu ili pak poznavanjem, življenjem s drugima i s Bogom? Ulog koji se od nas traži pristajanjem uz Ivanov stil, uz primanje poslanja koje je od Boga, uz osobno poznavanje Krista je velik, traži čitav život, život koji drugima izgleda možda poput izgubljenog života ili promašenog odgovora, ali dobitak je još veći – život vječni: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12,26).

Razmišljanje uz evanđelje Treže nedjelje došašća (Iv 1, 6-8.19-28), god. B