U samostanskoj crkvi Kraljice svete Krunice  u Sarajevu, u tijeku je trodnevna duhovna priprava uoči spomendana blaženih Drinskih mučenica, koji će se svečano proslaviti u ponedjeljak 15. prosinca.

Drugi dan trodnevnice, u subotu 13. prosinca 2025., euharistijsko slavlje u 18 sati predvodio je i prigodnu propovijed uputio preč. Ivan Rako, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu i profesor na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Propovijed donosimo u cijelosti:
 

Draga braćo i sestre!

Postoje trenuci u životu kada čovjek shvati da mu nisu potrebne nove riječi, nego novo srce. Kada sve izvanjsko utihne, kada se sruše sigurnosti i nestanu oslonci, tada se razotkriva ono najvažnije pitanje: tko sam ja pred Bogom i s čime mu dolazim u susret? Došašće je upravo takvo vrijeme – vrijeme istine, sabranosti i dubokog čekanja. Ne čekanja događaja, nego Dolaska Onoga koji vidi čovjeka do kraja.

Zato Božja riječ večeras ne započinje obećanjem, nego pozivom na preobrazbu. Sveti Pavao nas ne poziva da se promijenimo površno, nego da se zaodjenemo. Kao da želi reći: nemojte samo popraviti ono što je staro, nego obucite novo. Milosrđe umjesto tvrdoće, poniznost umjesto samodostatnosti, strpljivost umjesto nestrpljivog suda, praštanje umjesto zamjeranja. A povrh svega – ljubav, jer ona povezuje sve rane i drži čovjeka cjelovitim. I dodaje: neka mir Kristov upravlja srcima vašim. Ne okolnosti. Ne strah. Ne nasilje. Nego Kristov mir.

Ali ta Pavlova riječ ne ostaje na razini ideala. Ona traži lice. Traži konkretnu situaciju u kojoj se vidi kako izgleda srce koje je tako „odjeveno“. I upravo nas Evanđelje vodi tamo gdje se ta riječ utjelovljuje.

Isus prolazi između Samarije i Galileje – prostorom granice, napetosti i nepripadanja. Tamo susreće desetoricu gubavaca. Oni su ljudi bez mjesta, bez budućnosti, bez prava. Stoje podaleko, jer tako moraju. I viču, jer nemaju drugog puta do Isusa: „Smiluj nam se!“ To je molitva ogoljenog srca, bez uljepšavanja, bez sigurnosti da će biti uslišana.

Isus ih šalje na put. I dok su još na tom putu, dok još nemaju dokaz u ruci, bivaju očišćeni. Čudo se događa u hodu povjerenja. No drama Evanđelja ne leži u čudu, nego u odgovoru čovjeka na dar. Jer od desetorice, samo se jedan vraća. Samarijanac. Tuđinac. On ne nastavlja samo život – on se vraća Osobi. Njegovo ozdravljenje prerasta u odnos, u zahvalnost, u klanjanje.

I tada Isus izgovara pitanje koje ostaje visjeti u zraku:

„Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“

To pitanje ne govori o nezahvalnosti kao moralnoj pogrešci, nego o nečemu dubljem: o propuštenom susretu. Devetorica su primila dar, ali nisu ušla u odnos. Vratili su se sebi, ali ne i Bogu. I tu se otvara prostor za tiho, ali snažno povezivanje s Drinskim mučenicama.

Pet sestara stajalo je, na svoj način, na istoj granici. Granici između straha i povjerenja. Između spašavanja vlastitog života i ostajanja vjernima Kristu. One nisu bile zaštićene, nisu imale moć, nisu imale izlaz. Ali imale su srce koje se znalo vratiti Bogu i u času tame. Dok su mnogi birali put bijega, prilagodbe ili šutnje, one su ostale – ne tvrdoglavo, nego vjerno.

U tom smislu, devetorica gubavaca nisu „loši ljudi“, a pet sestara nisu „nadljudi“. Razlika je u smjeru srca. Devetorica su se nakon dara okrenula životu bez povratka Darivatelju. Pet sestara okrenulo se Kristu čak i onda kada je dar bio križ. I tu se vidi istina Isusovih riječi: „Tvoja te vjera spasila.“ Ne spasilo te čudo, ne okolnosti, nego vjera koja ostaje u odnosu.

Zato nas večeras ne ostavlja na miru Isusovo pitanje: „A gdje su ona devetorica?“ Jer to nije pitanje upućeno prošlosti, nego našem srcu danas. Svaki dar traži odgovor, a svaki susret traži povratak. Nije dovoljno samo nastaviti dalje – potrebno je vratiti se Onome koji daje smisao svemu.

Drinske mučenice učinile su upravo to. U času kada se činilo da je sve izgubljeno, nisu se vratile strahu, nego Kristu. Njihova vjera nije tražila izlaz, nego je ostala u odnosu. I zato njihova smrt nije šutnja, nego govor; nije poraz, nego svjedočanstvo; nije kraj, nego ispunjenje.

U ovom došašću i mi smo pozvani na isti izbor: ne samo primiti Božji dar, nego se vratiti Darivatelju. Ne samo biti dotaknuti, nego biti preobraženi. Jer samo onaj tko se vraća s zahvalnošću, čuje riječi koje nadilaze svaku tamu i svaki strah: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila.“
Amen.