Psalam 24 pripada vrsti psalma koju zovemo himan, i to himan za povorke. Prema hebrejskoj predaji najvjerojatnije je napisan za vrijeme vladavine kralja Davida kada je Kovčeg saveza po prvi puta unesen u Jeruzalem (usp. 2 Sam 6, 12-15).

Na samom početku psalmist veliča Gospodina jer je zemalja i sve stvoreno Gospodinovo, jer Gospodin je gospodar svega. I upravo zbog te činjenice da je sve Božje, slijedi pitanje: „Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ (Ps 24, 3) Tko je vrijedan da stane pred Boga? Tko smije gledati Boga licem u lice? Odgovor imamo već u sljedećem retku: „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti i ne kune se varavo.“ (Ps 24,4) Odgovor je vrlo konkretan, smjera na naša djela, na naše misli i na naše riječi. Kao da pred očima imamo riječi pokajanja koje izgovaramo na svakoj svetoj misi „…jer sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom“. Poziv je to upućen svima nama – da bdijemo nad svojim mislima, riječima i djelima – iz dana u dan, kao da već stojimo pred podnožjem Jahvinim, na svetom mjestu njegovu.

Međutim, nije ovo jedino mjesto gdje se čovjek pita o svojem prebivalištu pred licem Gospodnjim. U psalmu 15, u prvom retku stoji slično pitanje: „Jahve, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?“ (Ps 15,1). Odgovor glasi: „Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire a poštuje one što se Jahve boje; koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna. Tko tako čini pokolebat se neće dovijeka.“ (Ps 15, 2-5) Ovdje je odgovor nešto duži i vraća nas na ploče Saveza, na Dekalog koji je Bog davno sklopio sa svojim ljubljenim narodom. Isti taj Savez Krist je obnovio i sklopio novi Savez na brdu Kalvariji, na Veliki petak, ali ovoga puta s jednom iznimkom. Sada više Isus ne govori o narodu, već o svakom pojedinom čovjeku. Jer taj isti Savez mi smo s Kristom sklopili u sakramentu krštenja. Na tom istom sakramentu dobili smo ime, ime kojim ćemo biti zazvani u trenutku vječnog susreta s Bogom licem u lice.

Slikovito govoreći, na sakramentu krštenja dobili smo ulaznicu za Kraljevstvo nebesko. O nama ovisi što ćemo s njim učiniti. Dana su nam sva sredstva, sa svima možemo raspolagati u svako doba dana i noći: sveta ispovijed, euharistija, djela milosrđa, zapovijedi ljubavi, molitva, potpuno predanje Bogu…. na tebi je što ćeš od toga koristiti.

Čovječe, pozvan si na svetost! Ukoliko živiš po Zakonu Gospodnjem, o njemu misliš dani i noć, tvoje će ruke biti čiste i srce nedužno, hodit ćeš u Gospodnjoj prisutnosti, bit ćeš blagoslovljen i u konačnici primiti nagradu od Boga, Spasitelja svoga. O čovječe, ne zaboravi da si ljubljen od Boga vječnom ljubavlju. Da te Bog već otkupio. Ne zaboravi da ćeš po imenu biti zazvan.
Budimo uistinu naraštaj ljudi koji traže Boga, koji traže lice Boga živoga. To znači da ćemo nastojati Boga upoznati, živjeti u njegovoj prisutnosti već ovdje na zemlji tražeći ga u Presvetom oltarskom sakramentu. Tražiti lice Božje zapravo znači vjerno mu služiti.

Imajmo hrabrosti biti Božji u današnjem svijetu punom izazova i različitih ponuda. Imajmo hrabrosti biti naraštaj onih koji traži lice tvoje, Gospodine.