Čitajući današnje evanđelje neke riječi posebno se urezuju u misli. Intrigiraju, privlače pažnju, možda i šokiraju, pomalo diraju naše ponekad uspavane načine kako čitamo ili slušamo evanđelje. Pa i premda smo mi uspavani, možda i zaspali, Božja riječ koja je živa, ima snagu uvijek iznova govoriti, danas ponovno probuditi, nekada čak i izvanredno potaknuti.

Neke nas riječi danas diraju i šokiraju možda malo i previše. Zašto? Jer u njima možemo osjetiti da Duh i nas zove da živimo što nam Riječ govori.

Teško je u buci današnjega svijeta čuti iskrenu, pravu riječ, teško je čuti i Riječ Božju, pogotovo ako nas ona vuče za rukav kada imamo najviše posla, kao umorno dijete svoje roditelje nakon cijelog radnog dana. Trebamo se učiti u buci svijeta, u burama i olujama današnjeg jurećeg stila življenja naći vrijeme slušat prave riječi i biti dionicima pravih razgovora. Jedan takav razgovor donosi današnja nedjelja i upravo nas taj razgovor potiče na prvo promišljanje. Razgovor o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi. Predivna veličanstvenost Hrama diže se u našim mislima u punom sjaju. Ali nazad nas u stvarnost vuče Isusova rečenica: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Ruši se slika u našim mislima, a rađaju se brojna pitanja. Što je Isus mislio? Kad će se to dogoditi? Možda je Isus govorio o svojoj smrti ili možda evanđelist piše nakon rušenja Hrama?

Mnogo je pitanja, ali jedan je odgovor, a njega nalazimo u posljednjoj rečenici današnjeg evanđeoskog odlomka. Naša nas postojanost spašava. Ili, ako živimo ono što nas je Isus učio, ako živimo u ljubavi prema Bogu i bližnjima, nikakva nas teškoća neće odvojiti od Isusa. Onoga koji vjeruje da je naš Bog živi Bog koji nas ljubi, da nas Otac nosi u svojoj ruci, njega ni rat, ni glad, ni progon, ni mržnja, ni smrt ne mogu odvojiti od života u Božjoj prisutnosti. I ako sve vanjsko čemu smo se divili propadne, mi ne propadamo – jer svoj život ne temeljimo na vanjštini. I ako nestanu svi darovi, i časti, i vlasti, i pohvale, i priznanja, i nagrade, uvažavanja, simpatije, kuće, imanja, karijere, uspjesi, ostaje nam ono najvrijednije – Isusove riječi: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Zato, dobro razmislimo čemu se divimo i za čime idemo. Ne dajmo se zavesti blještavom vanjštinom prolaznoga, nego težimo za vječnim, neprolaznim koje nam Krist dariva.

Razmišljanje uz evanđelje XXXIII. nedjelje kroz godinu (Lk 21,5-19), god. C