Isus povede sa sobom Petra, Ivana i Jakova i uziđe na goru da se pomoli. Ovim riječima počinje odlomak Evanđelja po Luki koji se danas naviješta u crkvama diljem svijeta. Kad razmislimo o odlomku, ubrzo uočavamo da jasnoća ove rečenice i naše razumijevanje odlomka upravo s ovom rečenicom počinje, ali i završava. Iz rečenice u rečenicu odlomak biva sve teži za razumijevanje. Što se to dogodilo na gori? Što je bilo s Isusom? Otkud Mojsije i Ilija? Što je s učenicima? Kako su mogli zaspati u takvom trenutku? I zašto baš ovo evanđelje o Isusovu preobraženju na gori slušamo i čitamo o drugoj nedjelji korizme?

Počnimo od prve rečenice. Najjednostavnija definicija molitve kaže da je molitva razgovor s Bogom, ili pak da je molitva susret s Bogom, bivanje u Božjoj prisutnosti. Prema tome, Isusu, koji je došao navijestiti radost Božje riječi, Sin Božji koji je došao ispuniti Božji naum, trenutci molitve nisu samo usputno ispunjavanje vremena, nego ključni trenutci, trenutci bivanja s Ocem. Isus se u trenutku susreta sa svojim Ocem preobražava, njegov se izgled mijenja, on odsijeva sjajem i slavom. Isus u molitvi pokazuje svoje pravo lice, tko je on pred svojim Ocem.

Susret s Ocem preobražava Isusa. Ali ne samo Isusa. Preobražava i njegove učenike. Samo koji trenutak prije učenici bivaju svladani snom, a kad se probudiše, ne shvativši veličinu trenutka, Petar nudi Isusu da načine tri sjenice, jednu Isusu, jednu Mojsiju, jednu Iliji. Evanđelist tvrdi: „nije znao što govori.“ Rekli bismo: priča napamet, brblja. Možda je Petar bio zadivljen vidjevši velike Izraelove proroke Mojsija i Iliju, pa želi da ovaj trenutak što duže potraje. Petar ne vidi da je najveći od svih proroka i više od toga upravo njegov Učitelj, s kojim borave svaki dan. Stoga se trudi da ovaj susret s velikim prorocima potraje.

„Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih.“ Oblak je još u vrijeme izlaska iz egipatskog ropstva bio znak Božje prisutnosti. Petar i druga dva učenika više nisu samo promatrači ovog čudesnog događaja. Oni su dionici. Ne samo da gledaju, nego bivaju zasjenjeni, obuzeti Božjom prisutnošću. Sam im Gospodin progovara, jasno ga mogu razumjeti da im govori: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Susret s Gospodinom, Božja riječ mijenja sve. To nam najprije pokazuju neka fizička obilježja. Čuli smo prije da je učenike svladao san, a sada: oni se prestrašiše i slušaju. Ali čini se da se mijenja i nutrina, mijenja se srce učenika. Od onog brbljavca Petra koji nudi Isusu da prave sjenice, i nema pojma što govori (a  ipak govori), do učenika koji su šutjeli i nikome onih dana nisu govorili što su vidjeli. U susretu s Gospodinom nestalo je lakih riječi, ponuda, brbljavosti, a ostao iskreni stav čekanja u malenosti, svijest o neshvatljivoj veličini, spoznaja vlastitog neznanja.

Nekoliko nam se misli javlja, a prema njima vidimo i zašto se ovaj odlomak čita u korizmi. Molitva je za nas, Isusove učenike, susret s Gospodinom, ključni trenutak svakog našeg dana koji polako iz trenutka ima prijeći u život u Božjoj prisutnosti. Nadalje, ono lice koje imamo pred Gospodinom, kako nas on vidi, bez maske, bez šminke, ali s dostojanstvom djeteta Božjeg, to je naše pravo lice. To je ono što mi jesmo i što više budemo boravili u Božjoj prisutnosti to ćemo mi sami biti više ostvareni i ispunjeni. Susret s Gospodinom preobražava, mijenja naše živote, mijenja naša srca. U susretu s Gospodinom učimo manje brbljati, a više slušati. U molitvi, u životu u Božjoj prisutnosti učimo se mudrosti o Božjoj snazi, a našoj malenosti, učimo se spoznaji vlastitog neznanja i veličine Božjega otajstva. I još nešto. Susret s Bogom u molitvi, ne mijenja samo nas, nego po otajstvenom milosnom djelovanju dok mijenja nas, mijenja i one oko nas, naše bližnje. Zato, ako vidimo da netko spava, da je njegovu vjeru i odnos s Bogom svladao san, donosimo ga svojom molitvom Bogu, ali i dopustimo da Bog mijenja naše živote pa će preko nas mijenjati i svijet oko nas.

Razmišljanje uz Evanđelje II. korizmene nedjelje (Lk 9,28b-36), god. C