Isus je danas na proputovanju Jerihonom, gradom kojega iz starozavjetne povijesti pamtimo kao čudesno osvojenoga bukom trublji („bez ispaljenog metka“). Nekima je poznat u današnje vrijeme i po pjesmi „Jerihonske zidine, neka padnu“ gdje, ako promotrimo spot te pjesme, na grafitima ispisanom zidu vidimo što treba pasti da bi nam život bio kao u Kraljevstvu Božjem. Iako bogatstvo ovog evanđeoskog ulomka nije izrečeno navedenom pjesmom, možemo je uzeti kao poveznicu.

Mora se priznati da je današnji ulomak malo i komičan. Zakej je, očito, „fit“. Kao što vidimo, on trči pa se penje, pa visi na stablu strpljivo čekajući da ga se uoči. Naravno, uvjet je da ga uoči Isus, ne bilo tko, jer javno mnijenje nam je iz teksta poznato. Vidimo po svim aktivnostima koje je poduzeo da bi susreo Isusa da je bio dosta srčan čovjek, srčan je i po obećanju, gostoljubiv je jer „radostan“ prima Isusa. A znamo da je iskrena gostoljubivost nezamisliva bez iskrene radosti zbog dolaska gosta. S druge strane, za narod, on je bio običan kradljivac, lopov i prevarant koji je radio za Rimljane i uvijek je od naroda izvlačio i više novca negoli su mu trebali platiti. Naravno, da i nije bio to sve, glavni grijeh bi mu bio samo to što je bogat jer, naravno, odmah bi se svjetina pitala odakle mu. No danas se pojavio, uvjetno govoreći, „gori“ nadcarinik od njega. Naime, Zakej je dosad bio taj koji je iz tuđih džepova spremao u svoj, ali pojavio se jedan koji je danas izvukao novac iz njegovog. Naime, završetak priče je takav da je ovaj obećao polovicu imanja razdijeliti siromasima i četverostruko vratiti onima koje je prevario. Dakle, Isus ne samo da je izvukao od njega njegov na prevaru dobiven novac, nego i javno priznanje krivice. Mislim, mogu se svi koliko god hoće ljutiti i gledati Isusa ispod oka jer je svratio grešniku, ali realno, tko je od njih izvukao novac Zakeju ili iznudio priznanje?! Pa nitko!

Da je Isus u tom trenu slušao javno mnijenje, od Zakejeva obraćenja ne bi bilo ništa jer bi prošao pokraj stabla kao da nikoga nema, a ako bi i primijetio odvraćao bi pogled govoreći nekome u uho: „Vidiš onog tamo..“ i onda udri po selskim pričama. Isus jednostavno nije takav. Jedan osobni razgovor s njim, jedno puštanje Isusa u svoju kuću mijenja situaciju u potpunosti, korijenski, u srcu, a onda i na izvanjskom djelu.  Dok su drugi čuvajući tobože svoju čistoću izbjegavali ući u dijalog s ovim grešnikom, Isus se zaprljao da bi ga očistio i uspio je. Primanje u kuću od strane carinika bilo je iskreno nasuprot farizeja i pismoznanaca koji su mnogo puta primali Isusa da ga iskušaju. Pa pogledajmo malo sebe, pronađimo se u ovom današnjem odlomku u osobnom susretu sa živom riječi, u razmatranju. Nek nam ova nedjelja po sudjelovanju u euharistijskom slavlju i razmatranju riječi evanđelja donese zahvat na srcu koji će upravljati i našim djelom te budemo radosni i iskreni domaćini Isusu u stanu našeg srca po dobrohotnosti prema svojim bližnjima.

Razmišljanje uz evanđeoski ulomak 31. nedjelje kroz godinnu (god. C), Lk 19, 1-10