U subotu, 14. rujna 2024., u prostorima nekadašnjeg internata Doma Gospe Lurdske za srednjoškolke (zatvoren od posljedica zagrebačkog potresa u jesen 2020.), u sklopu Samostana Gospe Lurdske u Novoj vesi 16, održan je susret bivših štićenica Doma koje su u njemu boravile 90-tih godina prošlog stoljeća.

Danas su to uspješne žene i majke, koje su poželjele nakon 25 godina vratiti se u Dom Gospe Lurdske, gdje su u okrilju Marijine zaštite i pod budnim okom sestara odgojiteljica primale temelje za svoj ljudski i duhovni rast.

Susret se dogodio na njihovu inicijativu, a kakvi su bili dojmovi i emocije, opisala je jedna od bivših štićenica Doma – Antonela Rajić:

Dolazak doma nakon 25 godina – Susret koji srce dira

Za one koji su proveli četvrt stoljeća daleko od Doma, povratak u okruženje koje su nekoć zvali svojim utočištem nosi sa sobom nevjerojatnu snagu emocija. Upravo te osjećaje doživjele su bivše djevojke Doma Gospe Lurdske u Novoj Vesi 16, jednog kišnog subotnjeg poslijepodneva. Toga dana, kiša nije bila jedina koja je vlažila lica – suze radosnice tekle su slobodno, miješajući se s čvrstim, toplim zagrljajima i veselim prepričavanjem anegdota koje su godinama čekale biti izrečene.

Dom Gospe Lurdske bio je daleko više od zgrade. Bio je sigurnost, utočište i toplina za mnoge djevojke iz ruralnih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore. U tim zidovima, generacije mladih tinejdžerica nalazile su dom daleko od doma, sklapajući prijateljstva koja su postala neraskidiva i trajna.

Kako to obično biva, život ih je nakon završetka srednje škole raspršio na sve strane – karijere, obitelji, nova prijateljstva. Veze su s vremenom izblijedjele, ali u srcima su uvijek tinjale uspomene na zajedničke trenutke. I onda, jednog dana, jedan neobavezan telefonski poziv iznjedrio je ideju koja je odjeknula poput jeke prošlosti: „DGL reunion“. Ubrzo nakon toga, krenula je potraga za „starim“ prijateljicama. WhatsApp grupa, koja je isprva brojala samo četiri članice, ubrzo je narasla na dvadeset, pa na četrdeset djevojaka. Svaka od njih nosila je dio tog mozaika uspomena i bila spremna vratiti se korijenima.

Nije bilo lako pronaći sve bivše stanarke, a ni voljene odgajateljice. Prvi korak bio je kontaktirati sestru Gordanu, koja je odmah s oduševljenjem prihvatila ideju okupljanja, a potom i stup Doma, sestru Emilu, dugogodišnju odgajateljicu koja je svim djevojkama ostala urezana u srce. Ideja o susretu u Domu, mjestu gdje su se svi putevi ukrstili, činila se savršenom. Tamo je sve započelo i tamo će, barem na trenutak, sve biti kao nekada.

Na zakazani datum, dvadeset djevojaka – danas odraslih žena, majki – krenulo je prema Novoj vesi s osjećajima koje nije bilo lako definirati. Hoće li prepoznati lica koja su nekada bila neizostavni dio njihovih života? Hoće li se emocije uskladiti s uspomenama? No, čim su kročile kroz vrata Doma, svi njihovi strahovi nestali su u trenu. Prvi zagrljaj sestre Emile, osmijesi sestara i djevojaka, oči ispunjene suzama – sve ih je odvelo u prošlost, gdje su ponovno postale one bezbrižne tinejdžerice koje su ovdje stasale.

Dom je ponovno živio – stari hodnici, poznata pitanja: „Tko će prati suđe?“ i „Moramo li opet ribati stepenice?“ Bilo je smijeha, veselja, a himna Doma ponovno je odjeknula istim zanosom kao nekada. Činilo se kao da vrijeme nikada nije prošlo, kao da su svi trenuci koje su proveli u Domu ostali vječno živi.

Prepričavale su se anegdote: o čokoladnom likeru sestre Emile, spoznaji koliko je sestra Gordana zapravo bila mlada dok ih je vodila, o tome kako su markirale školu i tajile to od sestara. Smijale su se svojim nestašlucima, ali i priznavale koliko su sestre utjecale na njihove živote. U trenucima kad su bile najosjetljivije, te su im sestre postale sve – majke, očevi, prijateljice, zaštitnice. Zahvalnost koju su osjećale bila je nemjerljiva. Bile su svjesne da su upravo zahvaljujući njima postale uspješne žene, majke i ljudi kakvi su danas.

Na kraju tog čarobnog susreta, obećanje je bilo jasno – više neće proći dvadeset godina do sljedećeg susreta. Već su se počeli kovati novi planovi, jer jednom djeca Doma Gospe Lurdske, uvijek djeca Doma Gospe Lurdske. Taj osjećaj pripadnosti nikada neće nestati, baš kao ni prijateljstva koja su tu rođena.