“Što svijet govori, tko sam ja?” Ovo Isusovo pitanje upućeno apostolima može nam zvučati neobično jer je Isus dobro i posve pouzdano znao što ljudi misle i što je u čijem srcu bez da mu itko prenosi takve informacije, i bez da mu itko išta kaže. Znao je i što učenici misle. No postavljajući im drugo, puno teže pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”, želi same apostole suočiti s tim ključnim pitanjem. O odgovoru na to pitanje ovisi ne samo budućnost apostola, nego i budućnost čitave Crkve koju Isus kani sagraditi na vjeri apostola.
 
Vidimo da je svijetu bilo nejasno tko je Isus i da se nisu uspjeli uzdići od misli da je on jedan od proroka. No Petar u svoje ime i u ime ostalih apostola daje drugačiji odgovor: “Krist - Pomazanik Božji.” Matej donosi još precizniji i potpuniji Petrov odgovor: “Ti si Krist - Pomazanik. Sin Boga živoga!” (Mt 16, 16)  

Petrov odgovor u obje je varijante točan i pokazuje da apostoli vide više i drugačije nego svijet. No bit će potrebno još puno Isusovih poruka, te najrječitija “pouka” - Isusova muka, smrt, uskrsnuće i uzašašće -  da se apostoli oslobode svojih krivih predodžbi i očekivanja i da dubinski shvate i povjeruju tko je zaista Isus i da je on Mesija veoma drugačijeg poslanja i svrhe nego su oni očekivali od Mesije. Očekivali su političkog Mesiju, a pred njima stoji sam Sin Božji koji nije došao riješiti trenutne političke ni socijalne probleme židovskoga naroda nego vječite probleme čitavoga čovječanstva. Neprijatelj s kojim se Isus kao Krist i Božji Sin došao obračunati nisu Rimljani, vojna strana okupacijska vlast, nego stvarni i ljudima nepobjedivi smrtni neprijatelji čovjeka i stvarna strana vlast i okupacija čovjeka: grijeh, zlo, smrt i đavao. Isus zato odmah nakon Petrove vjeroispovijesti apostolima najavljuje da je došao voditi posve drugačiju vrstu boja govoreći im da “treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” I da se njegovom boju  protiv stvarnih okupatora ljudske naravi i ljudskoga spasenja ne pridružuje boreći se oružjem ni eliminirajući druge ljude, nego odricanjem samoga sebe, svakodnevnim uzimanjem svoga križa i nasljedovanjem Isusa koji prvi tako čini. Spasenje se sastoji u gubitku svoga života poradi Isusa, dok se gubitak života sastoji u ulaganju i trošenju ovozemnog života u krive ciljeve i jalove borbe oko stjecanja i zadobivanja bilo čega što nije Isus, od novaca, ideoloških i političkih ciljeva, uspjeha do ljudskog priznanja i odobravanja. Sve da netko i sav svijet stekne, napominje Isus, izgubio je sve jer je naudio samome sebi i svome vječnome životu ulažući svoj život u nebitne bitke a propuštajući se pridružiti Isusovoj pobjedi nad našim istinskim neprijateljima. 
Ove su Isusove pouke silno teške ne samo apostolima koji ih nisu razumjeli čak sve do Isusova uzašašća, nego i nama koji ih ustvari jednako tako ne razumijemo iako ih znamo, i koje ne prihvaćamo iako ćemo u svojoj oholosti reći da ih prihvaćamo i misliti kako ozbiljno slijedimo Isusa. Nemojmo zaboraviti, i svijet je slijedio Isusa. I apostoli su ga slijedili, ali ne u pravome i punome smislu riječi slijediti. Apostoli su išli za njim ali praktički do uzašašća nisu posve razaznavali niti tko je pred njima niti koje je Isusovo poslanje i put niti koji je Isusov cilj i dolazište.

Ovaj nam evanđeoski događaj može biti dragocjen ispit savjesti. Mi koji ćemo riječima također dati istinit odgovor na pitanje tko je Isus moramo budno paziti da ne bismo svojim življenjem bili i ostali u laži i neistini. Dok riječima ispovijedamo istinu o Isusu, bdijmo da ne bismo, poput Petra koji je odvraćao Isusa od njegova puta, svojim mislima, mentalitetom, očekivanjima i izborima odbacivali Isusa, i odvratili same sebe od njegova puta i zahtjevne lekcije današnjega evanđeoskog odlomka o Isusovu identitetu, o učeništvu i o načinu pobjede nad našim stvarnim neprijateljima.

Razmišljanje uz evanđelje XII. nedjelje kroz godinu (Lk 9,18-24), god. C