Nekoliko detalja već na samom početku današnjeg evanđelja pomaže nam da se vrlo lako i sami u njemu prepoznamo: „Uvečer istoga dana kaže im (Isus): «Prijeđimo prijeko!»“(Mk 4,25). Bila je večer, tama i još k tome trebalo je prijeći „prijeko“. O različitim vrstama tame i noći, vjerujem, nije potrebno mnogo govoriti. Svi smo ih iskusili na ovaj ili onaj način. U Isusovom pak pozivu prijeći „prijeko“ možemo prepoznati sve one situacije kada je trebalo iz vlastite sigurnosti, udobnosti, navike krenuti u nesigurnost i neizvjesnost. Koliko li je tada bilo straha u nama, koliko opiranja, koliko uložene snage da sve bude onako kako je bilo. Koliko zaborava da jedino svakodnevna umiranja rađaju novim životom i da radost i ljepota novoga života prolaze preko porođajnih muka.

U našem konkretnom odlomku prijeći s druge strane galilejskog mora znači „izići“ iz svetog područja, iz Izraela, te se zaputiti u područje gdje su obitavali pogani. Za jednog vjernika u današnjem društvu mislim da je ova slika vrlo snažna i bremenita značenjem. Nije smisao ovdje dijeliti društvo na vjernike i nevjernike, već skrenuti pozornost na sve one izazove s kojima se potrebno suočiti svaki put kada se naše svjedočenje nađe na kušnji, kada smo u napasti pristati na kompromise „jer svi tako rade“, kada se pod svaku cijenu pokušavamo prilagoditi vrijednostima koje to ime ne zaslužuju, kada upadnemo u zamku one tolerancije koja gazi svetost ljudskog života, njegovu istinsku vrijednost i ljepotu.

Učenici su na Isusov poziv krenuli te su i samog Isusa u barku svoga života uzeli (usp. Mk 4,36). „Sreća“ njihova jer su imali koga zazvati kada je postalo „gusto“, kada je nastala oluja i kada su lađu valovi bili već gotovo napunili (usp. Mk 4,37). Upravo je ovo trenutak koji nam je možda najteže prihvatiti. Učenici su poveli Isusa sa sobom, a svejedno su gotovo „stradali“. Ovaj trenutak u evanđelju jedan je zapravo od onih koji nas izaziva da se suočimo s onim što je pogansko u našoj vjeri. Prije nego se suočimo s „poganskim svijetom“ potrebno je taj svijet prepoznati u sebi. „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (Mk 4,38), „prozvali“ su tako apostoli Isusa. Kome se od nas ponekad ne čini da Bog spava, da je daleko, da ne mari, da je on „krivac“ za sve, tko mu to od nas barem jednom nije uputio pitanje „zašto?“. No Isusova blizina nije garancija mirnog i lagodnog života. Božja blizina ne spašava „OD“ patnje, boli i smrti. Božja moć spašava „U“ patnji, boli i smrti. To nam je pokazao u Getsemanskom vrtu. To prihvaćamo vjerom u spasenje po križu Sina Božjega.

Lako je to napisati, teško je vjerovati, posebice kada je u pitanju ono do čega najviše držimo, oni koje volimo. Upravo će Isus danas svojim pitanjem otići na sam korijen problema naših pitanja i strahova: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (Mk 4,40).

Oprosti nam, Isuse, niti smo ti vjerni niti ti vjerujemo. Svejedno te molimo, uđi u barku našega života i ondje ostani. Bez tebe ne znamo i ne možemo. Čisti našu vjeru. Snaži našu vjeru. Osposobi nam srce za primiti tvoju ljubav, pravu ljubav, onu ljubav koja izgoni svaki strah. Amen.

Razmišljanje uz evanđelje XII. nedjelje kroz godinu (Mk 4,35-41); god. B