Vjerujem da mnogima od nas koji, iz različitih razloga, ne živimo u svojim rodnim mjestima i gradovima, a pogotovo ako smo tisućama i stotinama kilometara udaljeni i sama pomisao na mjesto rođenja i zavičaj budi najljepša sjećanja i uspomene. Bez obzira koliko daleko ili blizu bilo to mjesto svaki je dolazak i odlazak poseban i uvijek je vezan uz neke osobe i događaje.

Tu nas ljudi znaju ne samo po imenu i prezimenu već i po mnogočemu drugome što je posredno i neposredno utkano u naš život, a osobito po ljudima, roditeljima, braći i sestrama, rodbini, prijateljima, susjedima, učiteljima i svima koji su nas svojim životima oblikovali. Kad bismo jednog dana prigodom nekoga velikog skupa trebali stati pred sve te ljude i objaviti im vijest koja će direktno utjecati na njihov život kojim bismo riječima započeli svoj govor, kako bismo nastupili, bismo li imali tremu, osjećali nelagodu?

Isus se nakon boravka u pustinji vraća u Galileju, u Nazaret, u mjesto gdje je proveo najveći dio svoga zemaljskog života. Ovdje je pod budnim okom Marije i Josipa rastao u dobi, mudrosti i milosti. Tu je živio skrovitim životom. Vjerojatno je svakodnevicu dijelio sa svojim sumještanima. Tu se igrao, učio raditi i moliti, odlazio u sinagogu. Sigurno je poznavao većinu mještana, a i oni su znali njega. Zato možemo reći da se vratio među svoje.  I po običaju u subotu je došao u sinagogu. Evanđelist Luka piše da su mu pružili Knjigu proroka Izaije da čita.

Bez dopuštenja nadstojnika sinagoge nitko nije mogao javno čitati sveti tekst. Stoga je vjerojatno da je i Isusu nadstojnik dao dopuštenje za čitanje. Od ovoga trenutka počinje nova stranica njegova života u Nazaretu, ali i inače koju otvara čitajući tekst iz Izaije: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Dok je čitao svi su ga u sinagogi pozorno slušali. Nakon što je pročitao Isus je sjeo. Pouka je tek trebala uslijediti. Mnogi od prisutnih pročitani su tekst zasigurno čuli puno puta do sada. Ali nikada do tada nisu čuli pouku sažetu u jednoj rečenici koja će ih kratkotrajno oduševiti, a malo zatim njezin nastavak toliko će ih razjariti da će ga poželjeti strmoglaviti. Svoj nastupni govor završava jednostavnom izjavom: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

Isus je u nazaretskoj sinagogi obznanio da je ono što su oni mislili da znaju o njemu tek djelić njegove istine. On je Marijin i Josipov Sin, Nazarećanin, ali je i netko koga su Židovi željno iščekivali. On je Mesija, Pomazanik. Danas im priopćava da je njegov život i njegovo poslanje, ne biti tesar poput zemaljskog oca Josipa, nego biti blagovjesnik siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, slijepima vid, pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. On proglašava novi jubilej jer donosi slobodu i oslobođenje. Njegovo je djelovanje usmjereno na marginalizirane.

Riječ „danas“ označava Isusov govor kao uvijek aktualan. I kao što je u trenutku kad ju je izgovorio odzvonila u ušima njegovih sumještana, tako treba i nama danas zazvoniti jer nam je spasenje već darovano, ono je tu pred nama svakog dana. Isus nas je oslobodio od ropstva grijeha. Oslobodio nas je za slobodu djece Božje. To se Pismo ispunja i danas jer je Božje govorenje uvijek i činjenje.

Razmišljanje uz Evanđelje III. nedjelje kroz godinu (Lk 1, 1-4; 4, 14-21), god. C