U samostanskoj crkvi Kraljice svete Krunice u Sarajevu, u tijeku je trodnevna duhovna priprava uoči spomendana blaženih Drinskih mučenica, koji će se svečano proslaviti u ponedjeljak 15. prosinca.

Prvi dan trodnevnice, u petak 12. prosinca 2025., euharistijsko slavlje u 18 sati predvodio je i prigodnu propovijed uputio vlč. Hrvoje Kalem, profesor na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu Univerziteta u Sarajevu. Propovijed donosimo u cijelosti:

 (Iz 48, 17-19; Ps 1,1-6; Mt 11, 16-19)

Nekoliko je misli koje želim podijeliti s vama na početku trodnevne priprave za proslavu spomendana naših blaženih Drinskih mučenica.

Promišljajući o njihovom herojskom djelu koje je vrhunac njihova redovničkog i svjedočkog života, ne smijemo zaboraviti ni njihov napor i brigu za siromašne ni na njihovu zauzetost za obrazovanje djece, niti njihovu karitativnu i katehetsku djelatnost. Njihovo mučeništvo je kruna koja proizlazi iz karizme njihove Družbe. Kad bismo mislili samo na njihovo mučeništvo ograničili bismo njihov redovnički život samo na jedan trenutak, a on je mnogo više od toga.

Možemo započeti naše promišljanje pitanjem: Što danas vidimo kad motrimo lik Drinskih mučenica?

Vidimo, prije svega bezuvjetnu ljubav. Sestre nas nukaju promisliti o tome što je ljubav koja je danas postala jedna od najzlorabljenijih riječi. O ljubavi sestre su učile od same Ljubavi, od Krista. Njegova je ljubav najsjajnije sjala u žrtvi križa. Zbog toga ljubav nikada nije samo verbalna, nego mora biti izrazito praktična do te mjere da uključuje žrtvu. Zato od sestara danas možemo naučiti kako ponovno dati smisao našim žrtvama. Voljeti nekoga znači željeti mu dobru do te mjere da sam spreman život svoj položiti za njega, dakle, odreći se samoga sebe radi drugoga, učiniti sve da drugi ne bude povrijeđen, da mu bude bolje nego što mu je bilo do sada. Ljubiti znači dati se raspeti! To su pokazale naše drage Drinske mučenice. Za čiju ljubav su one prihvatile svoje mučeništvo, ali i karitativni, katehetski i svaki drugi poduhvat koji je u službi evangelizacije? Upravo za ljubav Božju. Time su nam pokazale da se zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće ne zavjetuje i ne vrši zbog susestara, nego zbog samoga Boga. Kad to čovjek istinski shvati onda može posve slobodno živjeti svoje poslanje, svoje redovništvo i svećeništvo.

Njihova ljubav prema Bogu doživjela je svoj vrhunac u spremnosti na mučeništvo. Sigurno da snaga za takvo svjedočanstvo mora biti nadnaravna. Ta vjernost Bogu krvlju potpisana, kod svih mučenika, pa tako i kod naših mučenica je nešto fascinantno i vrijedno svakodnevnog promišljanja. 

Svojim djelom one su istinski svjedoci Isusa Krista. Mi smo danas svjedočanstvo sveli na govor, na verbalno razmetanje svojim većim ili manjim iskustvima. No, bit svjedočanstva je u kvaliteti djelovanja. Svjedočanstvo se ne može svesti samo na informaciju i naraciju. Kod Drinskih mučenica ne susrećemo riječi, nego djela. Svjedočanstvo uključuje ljubav, volju i povjerenje. Drinske mučenice su mogle prihvatiti mučeništvo, kao najveći izričaj svjedočanstva, upravo zato što su znale koga ljube, što hoće i kome su povjerovale. Svjedočanstvom čovjek potvrđuje stvarnost neke činjenice. Ono stavlja na kocku vjerodostojnost vlastitog bića. Ništa kao svjedočanstvo ne može pokazati vjerodostojnost, a time i istinitost vlastitog bića. Dajući svjedočanstvo svjedok izražava istinitost ili lažnost vlastitoga bića. Istiniti svjedok je onaj koji u svome govoru polazi od činjenica koje poznaje, dok je lažni svjedok onaj koji govori, ali čija riječ, ili zbog pogrešnih informacija ili zbog zlobne nakane, ne izražava stvarnu spoznaju. Pored istinitog i lažnog svjedoka postoji i takozvani suzdržani svjedok (usp. Lev 5, 1). To je onaj koji unatoč poznavanju činjenica iz straha ili nekog interesa ne govori o njima. Lažni i suzdržani svjedoci ne samo da otkrivaju nevjerodostojnost vlastitoga bića, nego u temelju izdaju svoje biće načinjeno na sliku i priliku Boga koji je istinit i koji je Istina. Drinske mučenice, jer su bile istiniti svjedoci, dale su potvrdu svoga bića, svoje vjere u to da je čovjek slika i prilika Boga koji je istinit. One u svome svjedočenju nisu bile suzdržane, nego istinite svjedokinje.

Iz današnjeg evanđelja, a gledom na Drinske mučenice, možemo naučiti kako ne smijemo biti kao mrzovoljna djeca koja odbijaju ponuđenu igru i svemu pronalaze samo mane. Drugim riječima, ne smijemo se utopiti u sivilo života ili ga sami proizvoditi. Blažene sestre Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernadeta nas ne uče tome. Ne uče nas malodušnosti ni sivilu života. One svojim svjedočanstvom i spremnošću otvaraju život njegovoj punini i to usred sivila života. One znaju da imamo dva života i da onaj drugi počinje u trenutku kad shvatimo da je život samo jedan. Sestre su shvatile da vječni život počinje sada i ovdje, u njihovoj situaciji koja je takva kakva jest. To moramo i mi naučiti od njih i što prije shvatiti. I za nas vječni život počinje sada: usred naše starosti, osamljenosti, odbacivanje, nerazumijevanja, tjeskobe, nezadovoljstva. To su naše Drine koje su sada po žrtvi Drinskih mučenica oprane i očišćene, te imaju novi smisao.

Mi još uvijek nismo shvatili da je vječni život već započeo. A zašto? Da se poslužim jednom pjesmom: zato što svemu tražimo oznaku i broj, zato što nam je svatko loš, a ne poznajemo ga još i zato što svakog svrstavamo u neki koš.

Naučimo danas od Drinskim mučenica kako ne smijemo biti kao razmažena djeca kojoj nije valjao ni Ivan Krstitelj koje nije ni jeo ni pio, a govorilo se da ima Đavla, a nije im valjao ni Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se da je izjelica, vinopija, prijatelj carinika i grešnika.

Drinske mučenice nam, zapravo, vrlo jasno kažu: sve u tvome životu je stvar između  tebe i Boga. Sredi taj odnos i onda ti nijedna tvoja Drina neće biti duboka, nijedna ti neće moći ništa. Neka nam Gospodin, po zagovoru naših blaženica, pomogne živjeti naš svakodnevni život, naše redovite i izvanredne životne situacije i neka nas po njima pročisti i preobrazi te mu budemo što sličniji. Dao Bog da tako bude. Amen.