Lako je s neizgubljenim ovcama i novcima - oni ne mogu komentirati niti biti ljubomorni niti opstruirati radost i slavlje zbog one jedne izgubljene i nađene ovce i one jedne izgubljene i nađene drahme. Te su prispodobe kratke – nema tu puno mudrovanja ni problema jer ni ovce ni novci, živo i neživo, nisu u stanju biti u sebi zli ni osvetoljubivi.

No kada Isus govori o izgubljenom i nađenom čovjeku, priča se otegne i zakomplicira. Jer ljudi koji sebe ne smatraju izgubljenima imaju potrebu pokazati svoju ogorčenost, prosvjed i razočaranje zbog radosti zbog povratka i pronalaska onog izgubljenog. Zvuči nevjerojatno da nekome može biti draže da je drugi ostao uništen i upropašten nego da se obratio i vratio. No Isus nema iluzija o ljudskoj dobronamjernosti i dobroti: svoju zlonamjernost i zloću stariji sin godinama samo dobro prikriva dok ne dođe radosna – a za njega žalosna - prilika bratova povratka. Tada sve to uspavano ali trajno prisutno neprijateljstvo izađe na vidjelo i pokaže se njegovo pravo lice: lice nemilosrdnosti. Lice udaljenosti. Lice ljubomore i zavisti. Lice hladnoće i ravnodušnosti. Lice manjka istinskog odnosa prema Ocu iako se sve vrijeme živi u njegovoj blizini, i prema bratu čijoj se daljini i smrti veselio više negoli povratku i obnovljenom životu. Nemilosrdnost, srdžba, netrpeljivost, udaljenost, izgubljenost i gorčina koji stanuju u starijem bratu se golemi, nakupljani tijekom godina, dan za danom.

Isus dobro zna da tako biva sa svakim koji ne oprašta od srca svome bratu, koji ne uviđa svoju izgubljenost i udaljenost i od brata i od Oca, i koji nije istinski svjestan što Ocu znači on kao njegov sin niti što njemu kao sinu može i želi značiti njegov Otac. Ova Isusova prispodoba kao ključan problem ocrtava tu posebnu vrstu neizgubljene izgubljenosti. Potpune promašenosti koju se živi u neposrednoj blizini Oca, u samoj njegovoj kući, pod Očevim krovom.

To je temeljni problem i nas koji kao pozvani na život posvećen Bogu živimo tu negdje, u Očevoj blizini, a opet vrlo često – iznimke su nažalost vrlo rijetke – bez ikakve stvarne veze s Ocem i svojom braćom i sestrama. Ovo nas Evanđelje želi pozvati da vidimo svoje stvarno stanje i svoje stvarno mjesto. Da se zagledamo u vlastitu izgubljenost, nemilosrdnost i okrutnost, i da se uhvatimo u koštac sa svojom gorčinom i razočaranošću koji, ruku na srce, nemaju svoj izvor u izgubljenome mlađemu bratu niti u lomu kojega je on u obitelji prouzrokovao nego jedino u našoj izgubljenosti svojstvenoj starijemu bratu. Na svu sreću, Otac upravo čeka i obraćenje takvoga svoga izgubljenoga starijega sina i poziva ga na radost zbog onoga čemu se sada nije kadar veseliti – na radost zbog siline i neprolaznosti Očeve ljubavi i praštanja, i na radost zbog pronađenosti i obraćenosti njegova brata i njega samoga. Jednako kao što u ovoj prispodobi ne znamo je li se u starijemu sinu ta promjena dogodila ili ne, ostaje vidjeti hoće li Očev poziv na obraćenje doprijeti i do mojega srca.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XXIV. nedjelje kroz godinu (Lk 15, 1-31), god. C