Evanđelist Marko povezao je priče o dvije žene čiji su životi skoro izgubljeni. Situacija u kojoj se i jedna i druga nalaze nije ohrabrujuća. Tako se bar na početku čini. Marko nam u svome izvješću ne spominje ime ni jedne od njih, ali ih ipak pobliže označava: jedna je kći Jairova, a drugu Isus naziva „kćeri“. Djevojka je stara dvanaest godina, a žena  je bolovala dvanaest godina. Obje su na neki način nečiste: žena zbog neprestanog krvarenja, a djevojka će to postati u trenutku smrti. Ono što njihove životne povijesti na osobit način povezuje jest da su obje spašene. Djevojku je Isus vratio u život, a bolesnu je ženu oslobodio njezine patnje i podario joj novu životnu snagu.

Jedini koji je u ovom ulomku imenovan, osim Isusa, je Jair. Upravo je njegovo ime simbolično. Mnogi bibličari ga prevode sljedećim riječima: „Bog će rasvijetliti! Bog će probuditi!“ Značenje Jairova imena ostvareno je, postalo je vidljivo u životima ovih dviju žena. Bog je doista osvijetlio život jedne i probudio život druge žene. No ni jedno od ovih čuda ne bi se dogodilo da nije bilo vjere. Upravo je ona pokretačka snaga bolesne žene i bespomoćnog oca Jaira. Vjera je i jedno i drugo dovela k Isusu.

Jair je bio jedan od nadstojnika sinagoge. Pretpostavlja se da je bio ili pismoznanac ili voditelj zajednice. Uglavnom je imao određen položaj i status u društvu. Upravo zbog toga njegova molba upućena Isusu »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« i gesta „bacanja“ pred noge Isusove, i to u javnosti, vrijedna je pažnje i našega promišljanja. Kolika je tjeskoba i bespomoćnost obuzela ovoga oca čije je dijete na umoru da ne mari što će o njemu misliti silan svijet koji se nalazi oko Isusa i iz svoje perspektive promatra njegove riječi i geste? Na Jairovu molbu Isus odgovara ne riječima nego djelom, pokretom. I pođe s njima. Možemo li uopće zamisliti koliko je Jairu svaka minuta bila važna i duga? Koliko je čeznuo da čim prije stignu njegovoj kući? I taman kad su krenuli evo iznenadne situacije.

Mnoštvo koje je okruživalo Isusa skup je za nas anonimnih ljudi. Vjerujemo da su ga pratili i tražili zbog njegovih riječi – naviještanja kraljevstva Božjega, ali i zbog djela – „čudesa“ koja su na neki način potvrđivala ono što je govorio. Tome mnoštvu pridružila se žena koja je zbog svoje bolesti osuđena na izolaciju od ljudi te nije mogla participirati ni u društvenom ni u religioznom životu. Ona je dvanaest godina bolovala od krvarenja i našla se u teškoj egzistencijalnoj situaciji. Premda je tražila pomoć od liječnika, bivalo joj je sve gore. S jedne strane je razdala sve svoje (imanje) da vrati zdravlje, a s druge stane je istovremeno zbog stalnoga krvarenja gubila i životnu snagu. Čula je za Isusa i željela ga je dotaknuti jer je vjerovala da će se tako spasiti. I ukazala joj se prilika za to dok je Isus bio na putu prema Jairovoj kući. Evo njezinog izlaza, evo zrna nade i tračka svijetla u njezin život.

Žena koja kao anonimna ulazi u mnoštvo kako bi ostvarila svoj plan dospijeva na kraju u središte prizora zbog svoje vjere. Dotaknula je Isusovu haljinu i ozdravila, ali nije ostala nezapažena. Iako okružen mnoštvom, Isus je osjetio njezin dodir te je pogledom tražio onu koja ga je dotaknula. Sva u strahu i trepetu žena priznaje i ispovijeda pred svima što joj se dogodilo. Ovim činom izlazi iz anonimnosti i skrivenosti unutar mnoštva te postaje svjedokinja vjere po kojoj je primila spasenje. Njezina je vjera u ozdravljenje veća od straha zbog prestupanja Zakona. U skrivenoj anonimnosti probija granice dopuštenoga i doživljava nemoguće: ozdravljenje. Nije time oslobođena samo fizičke patnje i boli nego joj je time vraćeno pravo na sudjelovanje u životu zajednice. Od skrivenosti u masi do otkrivenosti pred svima – to je put vjere ove žene. Ona nam je danas ponuđena kao primjer kako ne provoditi život u samosažaljenju, očajavanju i kukanju. Ona uzima život u svoje ruke i traži način izlaska iz svoje situacije. U tome traženju ima jasan cilj: dotaknuti Isusa!

Svjedok ženina ozdravljenja je i Jair. U trenutku dok žena prima spasenje po vjeri i biva ozdravljena, on prima vijest da mu je kćer umrla. Oni koji mu donose tu vijest savjetuju mu da ne muči Učitelja (Isusa) jer je ionako prekasno za bilo što. Isus je čuo razgovor te ohrabruje Jaira: »Ne boj se! Samo vjeruj!« Uzima Petra, Ivana i Jakova i ulazi u Jairovu kuću koja je ispunjena bukom, plačem i naricanjem prisutnih. Isus prekorava njihovo ponašanje govoreći da dijete nije umrlo nego spava na što nazočni reagiraju podsmijehom. Stoga ih on sve „izbacuje“ iz kuće. Zajedno sa svojim pratiteljima te majkom i ocem uđe gdje bijaše djevojka, prima je za ruku i izgovara »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I ona odmah ustane i počne hodati. Ovo se čudo događa u izabranom okruženju trojice učenika i roditelja djeteta. Isus budi djevojku iz smrti na život. Iz Božje je perspektive smrt doista samo jedan san iz kojega on svakoga želi probuditi na vječni život. Smrt je, dakle, prolazno stanje. Isus prima djevojku za ruku i tako joj vraća životnu snagu. „Ustani“ – to je poziv onoga koji budi iz smrti. Jairova kuća prethodno ispunjena plačem i naricanjem postaje kuća uskrsne radosti. Smrt je prolazna. Život je jači od smrti, ali samo ako smo povezani s Isusom.

Poticaji za razmišljanje:

1. Tražim li Isusa, u masi ili izvan nje? Vjerujem li da me on može izliječiti/spasiti od mojih „unutarnjih ili vanjskih krvarenja“ te mi podariti novu životnu snagu?
2. Pozivam li Isusa u svoju kuću? Postoji u njoj netko tko je „na umoru“?
3. Molim li da ostajem postojan(a) u vjeri u Isusa i u najtežim kušnjama (bolest/smrt…)?

Promišljanje uz evanđelje XIII. nedjelje kroz godinu (Mk 5,21-43), god. B