Sveti Grgur Veliki u osvrtu na današnje evanđelje potiče i savjetuje svoje vjernike: „Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća, jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio.“ Ove riječi dozivaju nam u pamet da smo na ovoj zemlji putnici, putnici koji ne smiju zaboraviti kamo su krenuli, putnici čija je domovina na nebesima i u društvu ne bilo koga, već Oca, Sina i Duha Svetoga. U društvu savršene ljubavi, dobrote, ljepote i radosti, u društvu Presvete Trojice. U svakodnevnom ritmu života često na to zaboravljamo tražeći sreću u onome što kratko traje, nastojeći utišati nemir srca u časovitom i prividnom. Potom nam se nerijetko dogodi da završimo u kakvom jarku uz put, zarobljeni u trnju grijeha, ili pak nasukani na obali života, zapleteni u mreži lutanja.

Događaju nam se takve zgode ili bolje rečeno nezgode ne samo zato što smo zaboravili kamo idemo, već zato što zaboravljamo s kim putujemo. Zaboravljamo osluškivati glas našega Pastira. A nemamo bilo kakvog suputnika, suputnika koji bi nas ostavio u času nevolje, suputnika koji nas ne poznaje. Naš suputnik nas čuva na našemu putovanju, on je onaj koji nam daje život vječni, onaj koji siti našu glad i utažuje žeđ, onaj koji ne želi da propadnemo i koji nas ama baš nikome ne daje iz svoje ruke. Naš Suputnik je Supatnik. Dokazao je to ne lijepim i utješnim riječima, već svojom krvlju i svojim životom, i to dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,8).

Čitajući Isusove riječi iz Ivanovog evanđelja i ponavljajući ih u sebi, teško nam može promaknuti osjećaj sigurnosti u njegovim rukama koje će dati i probiti samo da nas ne ispusti. Kada se netko brine oko nečega, primjerice da se nešto ne ošteti ili očuva, a da stvar nije njegova, u Dalmaciji bi mogao doživjeti savjet i olakšanje upitom: „Ma pusti, a ča se brineš, al ti je ćaćino!“ No, kad bismo Isusu tako nešto rekli mogao bi nam odgovoriti „je, Ćaćino mi je“. Zato i polaže život za one koji su Očevi. Svojim riječima i djelima, čitavim svojim životom u službi je našega povratka Ocu: Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta (Iv 17,12.24). Koje li časti, koje li radosti i ponosa, kojeg li smiraja pripadati Bogu, biti njegov, osjećati njegov pogled na sebi i znati da te ljubi kao što nitko ne može, do kraja. Jednog dana licem u lice susrest ćemo se na vječnim pašnjacima i opipati ono što sada u vjeri gledamo. Do tada ne zaboravimo osuškivati Isusov glas i dopuštati mu da nas nađe svaki put kad se mi izvučemo iz njegove ruke, kad odlutamo ili se zapletemo. Nemojmo poput Jude pokušavati biti vlastiti spasitelji već poput Petra dopustimo da nas i nakon najvećih zatajenja pronalazi Isusov pogled opraštanja koji nas vodi u krilo Očevo.

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje IV. vazmene nedjelje (Iv 10, 27-30), god. C