Često nam se čini da kroz određene situacije i događaje prolazimo sami. Kao da se nemamo na koga osloniti, kao da su nas svi ostavili i to baš u trenutku kada se nama čini da su nam najpotrebniji. Ta usamljenost je jedan od najtežih osjećaja, no spomenuta usamljenost je samo izvanjska. U našoj nutrini nikada nismo sami, s nama je uvijek tamo Bog. On se uistinu pobrinuo da nismo sami.
Isus je učenicima obećao Duha Svetoga, u njemu su učenici dobili pomoć koja im je bila toliko potrebna. Ove riječi se nisu odnosile samo na prve učenike, odnose se i na nas danas. Duh Sveti dolazi nam kao prijeko potrebna pomoć. Isus je rekao da će nas upućivati u svu istinu i taj dio je značajan. Isus želi da smo upućeni, da znamo i razumijemo, ne želi da tapkamo u mraku i neznanju. Ta istina u koju će nas Duh Sveti upućivati nam služi da steknemo sigurnost u Boga, da bolje razumijemo određene ljude i situacije koje proživljavamo, točnije da očima vjere možemo gledati kroz sve nedaće koje proživljavamo, te budemo sigurni kako nikada zaista nismo sami.

Uvijek je tu Bog uz nas koji nam preko Duha Svetoga daje sve darove koji su nam potrebni kako bismo mogli svjedočiti ljubav Božju. Duh Sveti nam je poslan kao tješitelj, kao onaj koji nas vodi k zajedništvu s Bogom. „Potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.“ (Rim 8, 26-27) Stoga možemo zaufano moliti pomoć i snagu Duha Svetoga koji nam neće uskratiti svoje milosti.

Razmišljanje uz Evanđelje svetkovine Duhova (Iv 15,26-27; 16,12-15)