Uz 131. obljetnicu smrti naše s. Luke, donosimo kratki presjek njenog života i djelovanja u Družbi.

Groblje redovničke zajednice Kćeri Božje ljubavi „Betanija“, na sjeverozapadnoj strani Sarajeva, već više od stotinu godina posjećuju katolici, pravoslavci i muslimani. Razlog je tome grob s. M. Luke Liengitz, odnosno vjera molitelja da će im u njihovim potrebama pomoći upravo ova redovnica, umrla 30. ožujka 1890. u 29. godini života.

Elizabeta, rođena 9. siječnja 1861. u Koruškoj (Austrija), u Družbu Kćeri Božje ljubavi, koju je 1868. osnovala FranziskaLechner, stupila je u studenom 1881. u Beču. U kolovozu 1882. primljena je u novicijat i dobila redovničko ime s. M. Luka. Pokazuje veliku spremnost na poslušnost i vjernost u malim svakodnevnim dužnostima. Godine 1883. polaže svoje prve redovničke zavjete, odgovarajući na Božji poziv, spremna živjeti karizmu Družbe: činiti Božju ljubav vidljivom. Utemeljiteljica Družbe Majka Franziska Lechner šalje s. M. Luku u Bosnu, za sestre tada pravu misijsku zemlju. Nije bilo lako ostaviti rodnu Austriju i krenuti u stranu zemlju, ne poznavajući narod, običaje, kulturu, jezik… Samo su je vjera i ljubav mogle osposobiti za prihvaćanje ovoga puta u nepoznato.

U Zavodu sv. Josipa u Sarajevu s. M. Luka vršila je službu samostanske i školske vratarice. Voljela je posebno školsku djecu i siromahe, bez razlike na njihovu vjeru, dob i nacionalnost. Osvajala je srca djece otvarajući im vrata uz toplu riječ, pružajući gladnima hrane, promrzlima odjeću, žalosnima radost, klonulima utjehu. Konkretna ljubav premostila je jezičnu barijeru: s. M. Luka razumjela je siromahe u svim njihovim potrebama, a oni su ubrzo shvatili taj jezik ljubavi, koji ih je tako neodoljivo privlačio toj mladoj sestri, iz koje je zračila toplina i rječito svjedočanstvo posvećenoga života.

U kućnoj kapelici pred svetohraništem i kipom Srca Isusova, koje je posebno štovala, s. M. Luka crpila je snagu za svoj rad i ljubav prema svima. Usmena predaja kaže da je zbog iscrpljenosti i teškoća u poslu jedne večeri, dok je molila u kapelici, odlučila sve ostaviti i vratiti se u Austriju. U tom mučnom promišljanju i odlučivanju, doživjela je neku vrstu „mistične milosti“, primila je posebna Isusova obećanja i ohrabrenje da će je uskoro učiniti sretnom. Novom snagom i žarom nastavila je govoriti jezikom ljubavi, unatoč mnogim trpljenjima, koja su brusila dragulj njezine duše.

Posljednja etapa u njezinome suobličavanju Kristu Zaručniku, kojem se predala već po zavjetima, kojega je prepoznavala i ljubila u bližnjima, bilo je njezino strpljivo i herojsko podnošenje bolesti, u kojoj je s. M. Luka prepoznala početak ispunjenja Isusovih obećanja da će uskoro biti sretna. U siječnju 1890. kućna poglavarica izvijestila je Majku Utemeljiteljicu o teškom zdravstvenom stanju s. M. Luke. Utemeljiteljicu je vijest ražalostila i zabrinula te se često zanimala za nju s nadom da će ozdraviti. Piše poglavarici u Sarajevo: „ … pozdravite mi s. Luku, ovdje se u Kući matici mnogo moli za nju. Ako je to Božja volja, onda će ona sigurno ozdraviti …“ Kad su se pokazali mali znaci poboljšanja, Majka Utemeljiteljica piše u Sarajevo: „Hvala Bogu što je s. Luki bolje. Možda će i potpuno ozdraviti. To je velika sreća što nam ovo dijete nije umrlo, jer bi to bio veliki gubitak za Zavod sv. Josipa“. Međutim, ni vrsni liječnici, ni brižna pomoć sestara nisu mogli pomoći. Ispunilo se Isusovo obećanje „da će uskoro biti sretna.“ Umrla je od tuberkuloze 30. ožujka 1890. Bila je tek navršila 29 godina. Svoj relativno kratki život ispunila je brojnim djelima ljubavi prema Bogu i bližnjima. Njezino plemenito srce prestalo je kucati, ali ne i ljubiti. Tu ljubav još i danas osjećaju oni koji se u raznim potrebama preporučuju u zagovor.

U Kronici Zavoda sv. Josipa od 1910. i dalje nalazimo bilješke o dolascima na grob s. M. Luke. Neprotumačiva snaga ljude je privlačila i privlači na grob mlade redovnice. Redovito su se vraćali s groba rasterećeni, s uvjerenjem da će im Bog pomoći po zagovoru s. M. Luke. Ovo samoinicijativno okupljanje na njezinu grobu pridonijelo je širenju glasa o „čudotvornoj svetoj s. Luki“. Kao što je za svoga kratkoga života kao samostanska vratarica privlačila svojom ljubavlju ondašnje siromahe, siročad, učenike i sve koji su dolazili na samostanska vrata, tako je nastavila činiti. Uzajamna ljubav traje te je sada potrebiti „susreću“ ne više na vratima Zavoda sv. Josipa, nego na njezinu grobu, tražeći i nalazeći njezinu pomoć.

Već za života s. M. Luka bila je prava majka potrebitih, a to se još jače očitovalo nakon njezine smrti, kada su na njezin grob počeli dolaziti ljudi raznih vjera i nacija, sa svojim mukama i potrebama. Grob je postao i ostao sve do danas mjesto molba i zahvala, ne samo odanih joj Sarajlija, nego iz raznih područja Bosne i Hercegovine, pa čak i izvan zemlje. Dolaze bolesni i napušteni, rastavljeni i nezaposleni, studenti i učenici, pojedinačno ili u skupinama, donose cvijeće, ostavljaju napisane molbe i zahvale. Dolaze u svako doba dana i po svakakvom vremenu; u osvit dana, u kasne večernje sate, noću… Zahvalnice govore o primljenim milostima za dušu i tijelo, za ozdravljenje, za pomirenje u obitelji, za sretan porod, položeni ispit, za zaposlenje, za uspjeh u školi i poslu…

Postoje zabilježena usmena i pisana svjedočenja osoba koje su zadobile neku milost od Boga na zagovor s. M. Luke. Spomenut ćemo samo neka od njih. Pravoslavka Sanja svjedoči: …“ kad sam saznala da je svetica sahranjena na tom groblju … odmah sam posjetila grob… Ovo iskustvo snažno me je učvrstilo u vjeri … svojim iskustvom potvrđujem da je s. Luka svetica.“ Majčinski zabrinuta za svoga sina piše Elza: „ … a sada molim svetu Luku za obraćenje goropadnog sina. Neka ga Bog i sveta Luka okrenu na pravi put“; druga majka moli: „Sveta Luka, molim te smiluj mi se i pomozi meni i mojim sinovima Esadu i Edinu i mojoj kćeri Ervini da nas prati sreća i zdravlje …“ Napuštena žena obraća se molbom: „Sveta Luka, molim te uslišaj moje molitve i vrati mome sinu oca, a meni muža jer je otišao za drugom ženom…“ Jedno dijete moli za svoju obitelj: „Sestro Luka, pomozi mojoj obitelji da se više slažu, da tata ne pije,… da se mama i tata ne svađaju …“; studentica iznosi svoju potrebu: „Sestro, sveta Luka, pomozi mi da položim ispit!“. Pomoć na grobu s. M. Luke traže i nalaze i Bogu posvećene osobe, mole za ustrajnost u svećeničkom i redovničkom pozivu.

Evo i dijela pisma Pauline Pujo (Sarajevo, listopad 1997.): „U teškom momentu, kad sam se našla u tuđem svijetu, u izbjeglištvu u Mađarskoj sa dvoje male djece, na željezničkoj stanici u momentu kad u očaju nisam znala više ni kuda ni kako, bez novaca, pomislila sam u sebi: Majko Božja i s. Luka, pomozite. Odjednom čujem glas i ugledam časnu sestru. Na hrvatskom jeziku sam je zamolila pomoć. Ona je odgovorila isto na hrvatskom da će nam pomoći. Kupila nam je karte za nastavak putovanja koje je bilo daleko. Dok sam joj zahvaljivala, ona mi je rekla da će njoj Bog platiti, a da će nama na tom dugom putu uvijek netko pomoći. Tako je i bilo. Čvrsto vjerujem da je sva ta pomoć došla na zagovor s. Luke.“

Katkada štovatelji s. M. Luke pitaju postoji li neka određena molitva kojom bi joj se mogli preporučivati. Za sada takve molitve nema, jer do sada nije započet nikakav crkveni postupak o ispitivanju herojskog stupnja njezinih kreposti. No to nije zapreka da joj se svatko od nas obraća u svojim potrebama i da moli da ju Gospodin proslavi i tako učini svjetionikom i za buduće generacije.

Prilikom nasilnog zatvaranja samostana u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata propali su neki dokumenti o životu i radu sestara. Stoga o s. M. Luki postoji vrlo malo pisane dokumentacije, a ne posjedujemo ni njezina pisma, zapise, duhovne bilješke, razmatranja. Za sada se sve temelji na usmenoj predaji i milosnim darovima koje Bog dijeli po njezinu zagovoru. Ipak, i ono što o njoj znamo dovoljno je da se uvjerimo da je to bila sveta redovnica, koja još i danas svjedoči Božju ljubav svakome čovjeku, nastavljajući poslanje ljubavi koje je i za života vjerno vršila. Svojim vjernim Bogu posvećenim životom i radom kojim je uprisutnjivala njegovu ljubav, s. M. Luka snažan je poticaj na hrabrost radikalnog i radosnog življenja i svjedočenja evanđeoske poruke u današnjem vremenu.