Rođena je 1. siječnja 1869. u Suerwitzu u Austriji. U novicijat u Beču stupila je 1889. godine. Prve godine redovničkog života provela je u Beču, odakle je premještena u Sarajevo. 

Partizani su je zatočili u logoru u Zenici, a zatim premjestili u logor u Topoli, gdje je preminula kao logorašica 25. prosinca 1945.godine.

Benicija Thienel došla je kao mlada sestra u Bosnu, koju je zavoljela, u kojoj je provela život i u kojoj je, kao starica, završila kao mučenica u koncentracijskom logoru.

Sestra Benicija brinula se za siromahe i liječila bolesnike kada lijekova nije bilo, a nije bilo ni ljekara. Liječila je starim metodama, pomoću trava. Trebalo je mnogo vremena, mnogo ljubavi i truda da sve bude kako treba. Posjećivala je bolesnike, tješila i bodrila.

Pod stare dane vodila je brigu o kapelici sv. Augustina u Sarajevu. Brižno je nastojala da sve bude pripremljeno, ništa zaboravljeno, sve nakićeno kako treba i sve ukusno postavljeno.

Nakon što su u travnju 1945. partizani došli u Sarajevo, nju su u svibnju te godine odveli, kao Njemicu, prvo u zatvor u Zenicu, a zatim su je iz zeničkoga zatvora prebacili u koncentracijski logor u Topoli blizu Banja Luke. U logoru je bila vrlo bolesna. Tužila se na boli u trbuhu, od teške zatvorske hrane, ali zapovjednici logora nisu imali samilosti tu staricu pustiti ranije kući. I tako je umrla, na Božić 1945., kao logorašica.

Evo svjedočanstvo časne sestre Ozane Crnjak o sestri Beniciji:

Godine 1945. u Novoj Topoli su bila dva logora, muški i ženski. Logor je bio okružen žicom, a danju i noću ga je čuvala straža. Nitko nije mogao izaći izvan žice, pa ni sestre koje su stalno živjele u samostanu. Muški logor bio je u župnom stanu, a ženski u donjim prostorijama samostana. U ženskom logoru su bile dvije sestre Kćeri Božje ljubavi, sestra Benicija Thienel i sestra Manfreda koja je uskoro odvedena iz logora.

Sestra Benicija je stalno bila u redovničkom odijelu. Bila je vrlo mila i sabrana osoba, puna pažnje i ljubavi no bila je vrlo slaba i sve je više slabila. Dva tjedna prije smrti, sestre su je smjestile u svoje prostorije. Svaki da je primala sv. Pričest,a g. župnik Ivan Mijić joj je podijelio svete sakramente. Često ju je posjećivao i p. Hess, koji je također u to vrijeme bio u logoru.

Mirno je i sveto preminula (ne zna se da je imala koju bolest, osim velike slabosti i iscrpljenosti). Sahranjena je na groblju sestra u Novoj Topoli od uprave logora. Sestre nisu smjele prisustvovati sahrani ali su se kasnije stalno brinule za njezin grob.

Izvor: don Anto BAKOVIĆ, Hrvatski Martirologij  XX. stoljeća.1. Svećenici- mučenici Crkve u Hrvata, Zagreb, 2007., str. 959.