Evanđelje koje pred nas stavlja 23. nedjelja kroz godinu pomalo se čini nelogičnim, prezahtjevnim, teškim, pa i odbojnim. Stvari kao da odudaraju jedna od druge, ili od onoga što nas Isus uči. Već na samom početku odlomka nalazimo da je s Isusom putovalo čitavo mnoštvo, a on se okrene i govori ako dođe tko k njemu, kao da ne vidi čitavo mnoštvo koje ga već slijedi. Odmah zatim stoji da onaj koji dođe Isusu, a ne mrzi oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti Isusov učenik. Isus, koji nas tako revno poučava kako ljubiti, koji je sama ljubav, koji nas poziva na ljubav, sada najednom govori o tome da sve ove nama najbliže ljude treba mrziti ako želimo biti njegovi učenici.

Ipak, Isus se nije prevario i stvari nisu baš tako nelogične kao što se možda na prvu čine. Istina, evanđelje kaže da je s Isusom putovalo čitavo mnoštvo, ali ne kaže zašto su s njime putovali. Možda iz znatiželje, možda iz osobne koristi, možda jer su čuli o čudima koja je činio. A Isus ih zove: „Dođe li tko k meni“. Kao da im govori da iz kojeg god razloga pošli na ovo putovanje s njim, važno je doći k njemu, važno je susresti ga. Zamislimo prijatelje koji se jako vole i život ih rastavi, pa se slučajno nađu u istom vlaku. Jedan je u prvom, drugi u zadnjem vagonu. Vlak stane na zadnjem stajalištu, a oni kako su se vozili, putovali, tako se i rastali. Otišao svaki na svoju stranu, bez da su vidjeli onog drugog koji im toliko znači u životu. Nisu ni znali što su propustili. Nešto nalik tome je putovati s Isusom kao dio mnoštva, slušati priče i pričice, nositi se s teškoćama koje putovanje stavlja pred nas, a ne doći k Isusu, ne susresti Isusa. Takvo je putovanje promašeno, žalosno, izgubljen je najdragocjeniji trenutak. Onaj kojega naša duša toliko želi sresti otišao je na jednu stranu, a mi na drugu, baš kao dvojica prijatelja koja se toliko vole, ali se ne susretnu.

Isus želi da dođemo k njemu, i ako dođemo k njemu da budemo njegovi učenici. Zato stoji ono „dođe li tko k meni, a ne mrzi“. Biblijsko značenje nije mrziti, nego ljubiti manje nego Isusa. Isus ne želi da mrzimo svoje roditelje, braću i sestre, žene, muževe, djecu. Isus želi da nas ta ljubav ne zarobi. Da ne postane ona koja će nas spriječiti da dođemo k njemu. Isus ne želi ljubav koja se stavlja iznad Božje volje i priječi čovjekov izravan susret s Isusom. Ne, Isus ne želi da mrzimo. Isus želi da ljubimo tako da nas svaka ljubav vodi njemu, da nas ljubav čini boljim učenicima. Zamislimo opet ona dva prijatelja u vlaku. Sada su se dogovorili i putuju skupa. Međutim, jedan od njih malo telefonira, malo priča hoda po vagonu i priča s ljudima, pogotovo s onima koji su mu zabavni, navrati prijatelju tek da bi mu prenio šta je dosada čuo i vidio. Dođu oni do svoga odredišta, ali iako su mislili zajedno provesti dan, ovaj „razgovorljivi“ prijatelj ode s novim „prijateljima“ koji su ga zainteresirali više od starog prijatelja koji je strpljivo čekao. Pogađamo, mi smo taj razgovorljivi prijatelj, pa nerijetko zbog novih zanimacija ostavljamo Isusa.

Zato, nije tako nelogično da Isus poziva mnoštvo koje s njim putuje da dođe k njemu, ili da on koji svakoga ljubi i poziva na ljubav, traži od svojih učenika ne da mrze, nego da ljube na pravi način. Što ima ljepše od toga nego kad se dvojica prijatelja, koja se dugo nisu vidjela, sretnu u vlaku i odluče provesti dan zajedno? Nakon toga dolazi novi dan njihovog prijateljstva. Isus nas zove da dođemo k njemu! Dobro otvorimo oči dok se vozimo vlakom života pa ćemo vidjeti Isusa – prijatelja!

Razmišljanje uz Evanđelje XXIII. nedjelje kroz godinu (Lk 14,25-33), god. C