Živjele su tiho i skromno, radile su za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro – zapisano je na spomen-sličici sestara – s. Antonije, s. Berchmane, s. Bernadete, s. Jule i s. Krizine – tiskanoj vjerojatno 1942. u Sarajevu.

Bolno je pitanje bi li njihova svetost bila prepoznata da nisu tako okrutno stradale? Da su samo živjele tiho i skromno, radile za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro…?

„Živi, živi, jedino on te slavi…“ – klicao je svojedobno Izaija, a u svoje vrijeme Pavao u Poslanici Rimljanima poticao: „…smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu i Kristu Isusu!“

Njihove riječi zbore nam i danas. Ispituju i nas danas.

Jer tko zna tko je živ, a tko mrtav? Tko ako ne Bog? On je svepodržavatelj života. Njegova je volja život. I da u svom životu budemo živi. S obje strane vječnosti. Da budemo živi u životu svakoga koga susrećemo, svakoga tko se na naše ime, na naš trag ikad namjeri.

Život je čudo. A svetost njegova punina. Njegova neponovljiva punina. Da puna srca živimo svoju jedinstvenost, da puna srca prihvatimo i podržimo jedinstvenost onih koji su nam na bilo koji način darovani i povjereni, da se nikada ne odijelimo od Boga – ima li išta vrjednije od toga?

Čudo svetosti udomljuje nas u našoj jedinstvenosti. I vodi neslućenim putovima. Tko se – i ne znajući, ponajčešće nedovoljno svjesno – odluči za svetost, odlučuje se živjeti volju Božju. Sve prihvaćati od Boga. Sve dijeliti s njim. I pritom ne pristajati ni na kakav izgovor, pogotovo ne na to da Bog i za što posluži kao izgovor.

Čudo svetosti zahtjevno je čudo. Ono nam otkriva koliko su naši životi otkani Božjom ljubavlju. Utkani jedni u druge. Otkriva nam da nas nema bez drugih. Bez drugih i drugačijih.

Svetost je – zagledan u Boga i Božje – ne previdjeti čovjeka do sebe. Štoviše, još ga bolje uočiti. Srcem ga uočiti.

Svetost je odazvati se zahtjevnosti trenutka, ali, jednako tako, i pristati na nevidljivost, ustrajati u postojanosti i kad je nitko ne opaža.

Svetost je odgovornost za svoje vrijeme, ali i za neka buduća vremena, za neke neznane ljude. Naši životi i za njih trebaju ostaviti vrijedan trag. Ne ostave li, nismo ni živjeli.

Sestre Antonija, Berchmana, Bernadeta, Jula i Krizina ostavile su svoj trag i u nevidljivosti i u uočenosti. I mi smo baštinici njihova mučeništva. Baštinici svetosti. Kao baštinicima – u svijetu bezumnog nasilja, bolne ispraznosti i zatiruće ravnodušnosti, u svijetu u kojem riječ dostojanstvo gubi svoje značenje i tako lišava čovjeka njegove osobnosti i odgovornosti – valja nam razumjeti da je svaka isključivost, svaki nemar za drugoga zlo. I da postoji samo jedan čovjeka dostojan odgovor:

Život po Govoru na gori.
Život po Govoru na gori u svako vrijeme.
I u svako nevrijeme.

IZVOR: Stjepan LICE, Postojane u vjernosti, Zagreb, 2010., str. 37-39.