04.01.2017.

Rahela i njezino potomstvo (Jr 31)

Kateheza pape Franje na Općoj audijenciji
(Srijeda, 4. siječnja 2017.)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjoj katehezi želim zajedno s vama razmišljati o ženi koja nam govori o nadi proživljenoj u suzama. O nadi koja se živi u suzama. Riječ je o Raheli, ženi Jakovljevoj i majci Josipovoj i Benjaminovoj, koja je, kao što nam pripovijeda Knjiga Postanka, umrla pri porodu svog drugorođenca, to jest Benjamina.

Prorok Jeremija spominje Rahelu u svojem obraćanju Izraelcima u progonstvu kako bi ih utješio. Čini to riječima punim emocije i poezije, to jest podsjeća na Rahelin plač ali daje nadu.

Ovako govori Jahve:

„Čuj! U Rami se kukanje čuje

i gorak plač:

Rahela oplakuje sinove svoje,

i neće da se utješi za djecom,

jer njih više nema" (Jr 31, 15).

U tim redcima, Jeremija predstavlja tu ženu iz svoga naroda, koja je veliki matrijarh svoga plemena, u jednoj stvarnosti označenoj patnjom i plačem, ali ujedno perspektivom neslućenog života. Rahelu, koja je u izvješću iz Postanka umrla rađajući i prihvatila tu smrt kako bi sin mogao živjeti, sada međutim, predstavljena od proroka kao žena koja živi u Rami, mjestu gdje su se okupljali izgnanici, plače zbog sinova koji su u stanovitom smislu umrli otišavši u progonstvo; sinova koji, kao što ona sama kaže, „nema više", zauvijek su nestali.

I zato se Rahela ne želi utješiti. To njezino odbijanje izražava dubinu njezine boli i gorčinu njezina plača. Kada se suoči s tragedijom gubitka sinova, majka ne može prihvatiti riječi i geste utjehe, koje su uvijek neprikladne i nikada ne mogu ublažiti bol jedne rane koja ne može i ne želi zarasti. Njezina je bol velika koliko i njezina ljubav.

Svaka majka zna sve to; i danas ima mnogo majki koje plaču, koje se ne mire s gubitkom sina, neutješne pred smrću koju je nemoguće prihvatiti. Rahela u sebi utjelovljuje bol svih majki svijeta, svakog vremena, i suze svakog ljudskog bića koje oplakuje nenadoknadive gubitke.

To odbijanje Rahele koja se ne želi utješiti uči nas također kolika se osjetljivosti traži od nas u susretu s patnjom drugih. Da bi se govorilo o nadi onome tko je očajan, potrebno je dijeliti njegov očaj; da bi se otrlo suzu s lica onoga koji pati, treba zajedno s njim plakati. Jedino će tako naše riječi moći stvarno dati malo nade. I ako ne mogu tako govoriti, svojim plačem, svojom patnjom, bolje da šutim; milovanje, gesta i šutnja.

A Bog, svojom osjetljivošću i svojom ljubavlju, odgovara na Rahelin plač pravim a ne lažnim riječima; ovako se naime kaže u nastavku Jeremijina teksta:

Ovako govori Jahve:

„Prestani kukati,

otari suze u očima!

Patnje će tvoje biti nagrađene:

oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske.

Ima nade za tvoje potomstvo" –

riječ je Jahvina –

„sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj" (Jr 31, 16-17).

Upravo zbog majčina plača ima još uvijek nade za djecu, koja će se vratiti u život. Ta žena, koja je prihvatila umrijeti prilikom rađanja kako bi sin mogao živjeti, svojim je suzama sada početak novoga života za prognanu djecu, zatvorenike, one koji su daleko od svoje domovine. Na Rahelinu bol i plač Gospodin odgovara obećanjem koje sada može za nju biti razlog prave utjehe: narod će se moći vratiti iz progonstva i, slobodan, živjeti u vjeri svoj odnos s Bogom. Suze su rodile nadu. I to nije lako shvatiti, ali je istina. Toliko puta, u našem životu, suze siju nadu, sjeme su nade.

Kao što znamo, taj Jeremijin tekst je kasnije preuzeo evanđelist Matej i primijenio ga na pokolj nevine dječice (usp. 2, 16-18). Taj nas tekst stavlja pred tragediju ubojstva nezaštićenih ljudskih bića, pred užas moći koja prezire i zatire život. Betlehemska će djeca umrijeti zbog Isusa. A on, nevini Jaganjac, kasnije će i sam umrijeti za sve nas. Božji Sin je ušao u bol ljudi. To se ne smije zaboraviti. Kad mi se netko obrati i postavlja mi teška pitanja, na primjer: „Recite mi, pater, zašto djeca pate?", ja doista ne znam što bih odgovorio. Samo kažem: „Pogledaj Raspelo: Bog nam je dao svoga Sina, on je trpio, i možda ćeš ondje naći odgovor". Ali odgovora ovdje [pokazuje na glavu] nema. Samo gledajući ljubav Boga koji daje svojega Sina koji prinosi svoj život za nas, može pokazati neki put utjehe. I zato kažemo da je Božji Sin ušao u bol ljudi, dijelio je i prihvatio smrt; njegova Riječ je konačna riječ utjehe, jer se rađa iz suza.

I na križu će on, umirući Sin, dati novu plodnost svojoj majci, povjerivši je učeniku Ivanu i učinivši je majkom vjerničkog naroda. Smrt je pobijeđena i ispunjava se tako Jeremijino proroštvo. I Marijine suze, kao i Raheline, rodile su nadu i novi život. Hvala!

 

Apel

Jučer su iz Brazila stigle dramatične vijesti o pokolju koji se dogodio u zatvoru u Manausu, gdje je nasilan sukob između suparničkih bandi odnio na desetke ljudskih života. Izražavam žaljenje i zabrinutost zbog toga događaja. Pozivam na molitvu za mrtve, za njihove obitelji, za sve zatvorenike toga zatvora kao i za one koji tamo rade. Ponavljam ujedno apel da zatvori budu mjesta rehabilitacije i socijalne reintegracije, a životni uvjeti zatvorenika dostojni čovjeka. Pozivam vas da molite za mrtve i žive zatvorenike iz toga zatvora, kao i za sve zatvorenike na svijetu, da zatvori služe ponovnom uključivanju u društvu i da ne budu prenapučeni; neka budu mjesta reintegracije. Pomolimo se zajedno Gospi, Majci zatvorenika: Zdravo Marijo...

(www.ika.hr)

  Novosti i događanja - Sve