Treća nedjelja došašća svojim liturgijskim čitanjima zavrijedila je ime nedjelja Gaudete! – Radujte se! Ova se riječ može u današnjim čitanjima naći osam puta u različitim oblicima. Zašto je to tako važno da se toliko puta ponavlja? I gdje ćemo tražiti svoju radost?

Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! (Sef 3,14)

Prva stavka vezana uz nas kršćane i radost je ovo što čujemo od proroka Sefanije: Klikći od radosti! Prorok se na tome ne zaustavlja, nego ide dalje: …viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Ne samo da poziva da se radujemo, već nas zove da to činimo iz svega srca, istinski. A kad to budemo činili istinski, vikat ćemo od veselja. Tada će cijeli svijet čuti ono što je uzrokovalo našu radost. Naše će srce procvasti, mi ćemo procvasti, cijeli svijet će procvasti! A znamo li čemu se radovati?

Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov! (Iz 12)

Dolazimo do druge stavke i pitanja znamo li čemu se radovati. Čemu se radujemo mi kršćani? U kojim događajima i stvarima nalazimo svoje veselje? Može li to naše veselje i naša radost koju nalazimo učiniti da naše srce procvjeta, da mi procvjetamo, da svijet procvjeta? Vičemo li od toga veselja da nas cijeli svijet čuje? Jer ako ne vičemo, ako ne činimo da od naše radosti srca cvjetaju tada naša radost svoj temelj nalazi u prolaznim stvarima. Prorok Izaija nas poučava koji je razlog naše radosti: velik je među nama Svetac Izraelov. On je onaj koji donosi istinsku radost i čiji dolazak trebamo javiti svim narodima. Zbog njegovog dolaska nemamo se čega bojati. On nam donosi i snagu i mir i hrabrost. On obnavlja našu ljubav. Ne bojmo se svoje slabosti. Ne budimo zabrinuti. On će čuvati srca naša i naše misli.

Što nam je dakle činiti? (Lk 3,10)

Da naše srce procvjeta, da svijetu navijestimo radost, da posvjedočimo da je među nama Svetac Izraelov, da ga uopće u svome životu prepoznamo, što nam je dakle činiti? U mnoštvu pobožnih vježbi i vježbica, duhovnosti i pobožnosti, odricanja i davanja, askeza i trapljenja, velikih zavjeta i obećanja, nagovora i razgovora duhovnika, što nam je dakle činiti? Jer mnogo toga činimo, a ne vidimo da je išta oko nas procvjetalo, a kamoli da svojom radošću činimo da svijet procvjeta. Ovo pitanje koje danas brine mnoga srca nalazimo u Ivanovom odgovoru što ga je dao mnoštvu. Ivan ne zadaje teške pokore, jedva obavljive zadatke, molitve bez kraja, niti bilo koji tečaj duhovnosti, što isto tako može imati i pozitivne učinke. Ivan ostaje vjeran evanđeoskoj jednostavnosti, i svojim nas primjerom poziva da se usredotočimo na ono bitno: da dijelimo s drugima, da ne tražimo više nego što nam pripada, da ne činimo nasilja i budemo zadovoljni s onim što imamo. Kad bismo ovo primijenili na sva područja našega života naša bi srca bila slobodna od svih nepravdi, zloba, neistina, od svih tlačenja. Ne da ih ne bilo, ali bi ona ne bi okupirala naša srca. Naša bi srca bila slobodna za istinsku radost, radost dobra, radost mira jer smo pošli za onim koji je Istina, Mir, Dobro. Kad svojim životom na pitanje što nam je dakle činiti? odgovorimo milosrđem i ljubavlju, pravednošću, istinom i slobodnim srcem za Sveca Izraelova, tada ćemo i mi kao i Ivan donositi narodu evanđelje, radosnu vijest o Isusovu dolasku.

Razmišljanje uz evanđelje Treće adventske nedjelje (Lk 3,10-18), god. C