Vrijeme Izraelova ropstva približilo se kraju. Prorok Izaija naviješta oslobođenje donoseći time utjehu koju Bog šalje svome narodu: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog naš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite da mu se ropstvo okonča“. Čuje glas koji viče: „Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu.“ Stazu po kojoj ima proći sam Gospodin, stazu po kojoj ima proći narod i iskusiti spasenje Božje.

Prorok poziva da kroz pustinju priprave put Gospodinu. Kroz pustinju? Poznat je njima već put kroz pustinju. Hodio je Izrael u pustinji. Četrdeset je godina boravio Izrael u pustinji nakon što ga je Gospodin izveo iz Egipta. A sada opet: ako se želi osloboditi ropstva mora se dogoditi izlazak. Ostaviti sve iza sebe i proći kroz pustinju.

Otprilike šesto godina nakon toga narod je u judejskoj pustinji čuo glas, glas Ivana Krstitelja, glas koji je vikao da bi svi krajevi čuli. U Ivanu je prepoznat glas o kojemu govori Izaija, glas koji viče: „Pripravite put Gospodinu kroz pustinju“. Zašto je Ivan otišao u pustinju propovijedati, pozivati na ispovijed grijeha i krstiti na obraćenje? Gospodin ga je poslao kao svoga glasnika. Ivan je kao prorok, kao Božji čovjek znao da će Gospodinov put opet proći kroz pustinju, a to je onda put kojim ima ići i njegov narod.

U pustinji je suho i vruće za dana, mračno i hladno po noći, a k tome još ima vrlo malo ili ništa vode. Izraelskom  je narodu to sve iz vlastite povijesti poznato. Ta već su oni prošli kroz pustinju nakon izlaska iz Egipta, ali i nakon izlaska iz Babilona. A sada ih Ivan opet poziva u pustinju da se ondje krste jer ima doći Gospodin. Svojim krštenjem – obraćenjem oni mu trebaju pripraviti put.

Pustinju Ivan prokazuje kao teološko i pedagoško mjesto. Teološko jer je mjesto susreta s Bogom, a pedagoško jer u pustinji Bog odgaja narod, poučava ga da spasenje ne dolazi vlastitim snagama, nego jedino Božjim zahvatom. Odsutnost svake situacije i stvari iz uobičajene svakodnevice života omogućava pojedincu da se susretne sam sa sobom. Ovdje se, u pustinji, mora osloniti na Gospodina da bi preživio. Doslovnim životom u pustinji Ivan pokazuje metaforu odnosa Boga i čovjeka. Zato njegovo krštenje nije samo obredno čišćenje kakvo je dotada poznavalo židovstvo, već krst koji se prima jednom i kao takav veže na sebe obraćenje. Čovjek se slobodan svake navezanosti, u tišini i siromaštvu pustinje autentično susreće s Bogom i samim sobom. Kao što je Izaija tješio narod da mu se dokinulo zarobljeništvo Babilona, tako Ivan tješi narod da mu se u Isus Kristu dokida svako ropstvo navezanosti i grijeha.

Cijela nam Ivanova osoba progovara, viče nama danas, poziva nas da i mi izađemo iz ropstva u koje smo sami sebe zarobili, pa u pustinji, tišini i iščekivanju tražimo Gospodina. Ivan svojim životom pred nas stavlja dvije stvari: osloboditi se navezanosti koja nas zarobljava i cijelim se bićem i životom usmjeriti na Onoga koji ima doći, na Isusa Krista Sina Božjega. Svojim životom pripravimo se za dolazak Isusov. Jer to je smisao došašća. Ne velike pokorničke vježbe, strogi post, mnoštvo kateheza, nego obraćenje srca. Kad obratimo svoje srce, primit ćemo utjehu – jer ima se roditi Onaj koji nam je donio spasenje.

Razmišljanje uz evanđelje Druge nedjelje došašća (Mk 1,1-8), god. B