Pred nama su prispodobe o sjemenu koje samo raste i o gorušičinom zrnu. Dvije silno utješne prispodobe kojima Isus želi doskočiti našoj tjeskobi nerealnih i pretjeranih očekivanja, ali i učiniti neutemeljenom bahatost kojom sebe gradimo životvorcima i pripisujemo sebi ono što pripada jedino Bogu. Naime, umislimo li si da mi dajemo sjemenu kraljevstva rasti, upadamo u te dvije jako opasne zamke. Prva je osjećaj nedostatnosti i silna zabrinutost (često ih brkamo s poniznošću) koji vode do nezadovoljstva, frustriranosti, uznemirenosti i odustajanja ukoliko su plodovi naših napora manji od očekivanih ili su naoko izostali. Druga zamka jest oholost. Obje potječu iz istog krivog shvaćanja samih sebe, samo jedna vodi u tjeskobu, obeshrabrenost i odustajanje, a druga u ponos i idolopoklonstvo. Isus nas poučava da plodnost sjemena kraljevstva Božjega ne ovisi o nama nego da njegova životvornost dolazi iz drugog izvora – zemlja i sjeme u sebi imaju snagu donijeti pod. Ukoliko smo učinili sve što smo mogli za širenje kraljevstva Božjega, Isus nam ovim riječima oduzima samopripisane zasluge za uspjehe, ali i skida s nas krivnju za neuspjehe. Ne želi nas time ni obeshrabriti ni omalovažiti. Suprotno, želi nas ohrabriti i osloboditi tjeskobnoga tereta lažnog uvjerenja da sve ovisi o nama i da moramo sve konce imati u svojim rukama. Želi nas ispuhati i od lažne napuhanosti da smo mi alfa i omega i da će se bez nas sve raspasti i uvenuti.

Kao lijek za oba kriva shvaćanja Isus o čovjeku kaže: “Spavao ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu.” Čovjekovo je posijati sjeme. Ali sjeme sâmo raste! Zaista, nemamo uvid ni utjecaj na to kako sjeme Božje riječi pada u čije srce, kakvo je tko tlo, je li se sjeme primilo i raste li, kojom brzinom raste, koliko je plodova na klasu ni kada će klasovi biti spremni za žetvu. Ništa od toga nije u našoj vlasti nego, poput sijača tih malenih zrna, možemo samo gledati i diviti se klijanju sjemena, rastu stabljike, klasa i mnoštvu zrnja na klasu i slaviti Boga za to čudo.

Isus nas ovim ne umanjuje nego nam kazuje oslobađajuću istinu da kraljevstvo Božje raste Božjom snagom, a ne našom, da je Bog jedini kralj toga kraljevstva i jedina Alfa i Omega, te da smo mi zaista tek sluge, sijači. Ovom nam prispodobom može razotkriti shvaćamo li tko smo, stavljamo li sebe na Božje mjesto životvorca. Također, može nas osloboditi osjećaja neuspjeha i okrivljavanja sebe za to što Božja riječ u drugome nije donijela plod kojemu smo se nadali. Prispodoba o gorušičinu zrnu potvrđuje predivnu vijest o Božjemu gospodstvu i vodstvu, dajući još veći naglasak na našu nevažnost i malenost jer je sjeme koje mi sijemo nerijetko najmanje među raznim sjemenjem koje i mnogi drugi – sijači koje nije poslao Bog – siju u istu zemlju, tj. u iste osobe u koje ih sijemo mi. Iako najmanje, Bog čini da baš to Božje sjeme uzraste u veliko i čvrsto stablo. Isus nas ovime želi ojačati da se ne bojimo sjemenja i korova koje u te duše i duše nas samih sije ovaj svijet, grijesi, ideologije protivne Bogu... Bog daje da u pravo vrijeme uzraste njegovo sjeme koje je po ljudskim mjerilima imalo najmanje šanse uspjeti.

Snaga, rast i plodnost Božje riječi i Božjega kraljevstva na svu sreću ne ovise o nama nego o Bogu. On je jedini životvorac. Život kojega on daje nije moguće zaustaviti.

Razmišljanje uz XI. nedjelju kroz godinu (Mk 4, 26-34)