CRKVA: „JEDNA, SVETA, KATOLIČKA, APOSTOLSKA“ i MUČENIČKA

U Simbolu vjere/Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u „jednu, svetu, katoličku i apostolsku“ Crkvu. Može se dodati i MUČENIČKU!
Krajem pretprošlog stoljeća točnije 1889. godine, na međunarodnoj izložbi, izgrađena je građevina, arhitektonska struktura, koju su građani tog grada prozvali monstruoznom građevinom i ruglom grada. Također, građani su tražili da se to ruglo, kako su oni mislili, odmah sruši, čim međunarodna izložba završi. Ipak, arhitekt koji je osmislio taj projekt, od prvog dana žestoko je branio svoj projekt kojim se ponosio. Arhitekt je znao da je njegova građevina predodređena za ponos i slavu.

Danas gotovo svi ljudi govore o toj građevini kao arhitektonskom čudu modernog svijeta i vremena te predstavlja taj grad i cijelu zemlju kao nešto po čemu ih cijeli svijet prepoznaje. Vjerujem da naslućujete da je riječ o Parisu, Francuskoj i slavnom arhitektu Alexandru Gustavu Eiffelu. Ono što su mnogi smatrali neuglednim i ruglom postalo je remek djelom i ponosom Parisa i Francuske i cijelog svijeta.

Nešto slično dogodilo se i događa s građevinom i najvećim arhitektom – mislim na Crkvu i Isusa! Zar i Isusova Građevina, nazidana na 12 apostola nije nekima izgledala kao nešto neugledno i ruglo te osuđena na uništenje i propast. Ali božanski Arhitekt koji je osmislio taj projekt Građevine/Crkve znao je i zna da je njegov projekt određen i predodređen za spasenje svih ljudi. Nazidana i sazidana krvlju Nevinog Jaganjca i na mučeničkoj krvi, kako prvih  učenika, apostola tako do dana današnjeg.

APOSTOLI KAO MUČENICI

Sveta Tradicija drži da su prvi Isusovi učenici, apostoli, podnijeli mučeništvo, i to svi do jednog, (osim Ivana Ljubljenoga) ovako:

Ivan bačen u lonac kipućeg ulja, ali čudesno izbavljen protjeran na otok Patmos gdje je umro naravnom smrću;
Petar razapet na križ u Rimu s glavom prema dolje;
Pavlu, nakon mnoštva muka, kamenovanja, prebijanja, odrubljena glava;
Matej zaklan mačem u nekom dalekom gradu Etiopije;
Jakovu starijem odrubljena glava u Jeruzalemu;
Jakov mlađi bačen s hrama, a zatim pretučen toljagama do smrti;
Bartolomeju oguljena koža, skalpiran;
Andrija ubijen na križu;
Toma ubijen kopljem u dalekoj Indiji;
Juda Tadej usmrćen strijelama;
Matija, prvo kamenovan pa mu odrubljena glava;
Barnaba, kamenovan na smrt u Saloni;
Marko evanđelist mučenički umire u Aleksandriji nakon što su ga razvlačili po ulicama grada;
Luka evanđelist mučenički umire obješen na drvo masline negdje u Grčkoj;
I tako do dana današnjeg, i tako do mučenika našeg vremena iz našeg naroda, i tako od blaženog Bulešića do blaženog Stepinca, od blaženih Drinskih mučenica do Kakanjske mučenice, s. Danke.
Isusova Građevina jest jedna, sveta katolička, apostolska, ali i mučenička.

DRINSKE MUČENICE I KAKANJSKA MUČENICA s. DANKA

Od s. Jule Ivanišević i još četiri susestre koje nazivamo Drinske mučenice do s. Danke Jurčević, svjedokinju vjere, koju se usuđujemo zvati Kakanjska mučenica. Više je od zanimljivog da su blažene Drinske mučenice proglašene blaženima 24. 09. 2011., (a njihov spomen se slavi 15. prosinca), a č. s. Danka ubijena 30. 09. 1996. Poveznica nije samo rujan niti blizina od 6 dana, ona je puno dublja.

Drinske mučenice jesu kap u moru mučeništva i u sveopćoj Crkvi i ovoj našoj krajevnoj Crkvi. U Drinskim mučenicama službeno proglašenima blaženima od Crkve prepoznajemo i na neki se način slijeva i mučeništvo s. Danke. U njihovu mučeništvu, i Drinskom i Kakanjskom, prepoznajemo sve znane i neznane mučenike i mučenice, od pradavnih vremena do dana današnjeg, posebice mučenice žene, mučenice majke i mučenice djevojke. Prisjetimo se barem nekih žena, majki i djevojaka mučenica, mučenica doslovno i mučenica u prenesenom značenju: Katarina Kotromanić Kosača, koju kršćanski puk Bosne i Hercegovine drži, časti i naziva blažena. Ove godine se obilježava 600 godišnjica njena rođenja, na žalost, ne znamo zasigurno dana niti mjeseca pa čak niti godinu njena rođenja – jedni drže da je 1424., drugi 1425. Bilo kako bilo, naša blažena kraljica Katarina Kotromanić Kosača, iako nije službeno proglašena blaženom od Crkve, ona je blažena za vjernički kršćanski puk, a usuđujem se reći: blaženi su i oni koji je časte i slave, koji je uzimaju sebi za uzor i putokaz kako proći ovom zemljom-suznom dolinom-čineći dobro, unatoč svih nemalih križeva i boli. Kraljica Katarina je žena-mučenica, ona je majka-mučenica (djeca oteta!), ona je prognanica-mučenica.

Diva Grabovčeva iz Rame, opjevana i oplakana, koja obrani svoju vjeru i djevojačku čast od silnika i zatornika bega Kopčića na Vran planini. Gotovo da nema kraja u Bosni i u Hercegovini koji nema svoje „Dive Grabovčeve“. Koliko je takvih, znanih i neznanih, djevojaka i žena skončalo mučeničkom smrću zbog vjernosti Bogu.

Mislite da je to davna prošlost?! Evo nekoliko imena i sudbina, žena i majki mučenica, iz bliske prošlosti: Anica Barać (hrvatska majka Makabejka), ubijena zajedno sa svoje 9 djece, u Grahovu 27. 07. 1941.; Kata Šoljić iz bosanske Posavine odselila u Vukovar: u II. Svjetskom ratu ubijena 4 brata, a u Domovinskom ratu u Vukovaru 4 sina; Serafina Lauš, Srednja Bosna, travnički kraj (selo Ćukle), u Domovinskom ratu u BiH: ubijena 3 sina i muž; Anica Jurić, Srednja Bosna, kakanjski kraj (selo Grmače), u Domovinskom ratu u BiH: ubijena 3 sina i muž.

MUČENIČKI ŽAR I VATRA – NEKAD I DANAS

Mučeništvo je najuzvišeniji iskaz ljubavi prema nekomu, a ove sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi (i Drinske i Kakanjska) su to posvjedočile i zapečatile krvlju i životom svojim.

Kolikim žarom i ljubavlju su sestre Kćeri Božje ljubavi na čelu sa svojom utemeljiteljicom majkom Franziskom Lechner došle u Bosnu, onda nas ne treba čuditi da se vrhunac te požrtvovne ljubavi, po Božjoj providnosti, ukazao kao nesebičan Božji dar i Crkvi i Družbi.
Kakav je to ŽAR kojim je gorjela utemeljiteljica Franziska Lechner i prve sestre, kakav je to ŽAR  kojim su gorjele Drinske mučenice, kakav je to ŽAR kojom je gorjela s. Danka da su i smrt prihvatile?

Dopustite mi izreći samo mali djelić iz života sestara koji nam dijelom dočarava taj ŽAR I VATRU kojom su gorjele sestre Kćeri Božje ljubavi, a u Drinskim mučenicama i Kakanjskoj mučenici s. Danki taj se ŽAR pretvorio u BUKTINJU ljubavi kroz  mučeništvo:
- da je sama majka utemeljiteljica Franziska Lechner  (Njemica iz Bavarske) od svog prvog dolaska 1882. u Sarajevo do svoje smrti (1894.), dakle u 12 godina, u Sarajevo i Bosnu dolazila 20 puta! A ondašnje putovanje od Beča do Sarajeva, od Austrije do Bosne, bilo je pravo mučeništvo – iako „strankinja“ ona je voljela i dolazila u ovu zemlju. Više puta je majka Franziska Lechner, „tuđinka“ došla u Bosnu od nekih koji je Bosna rodila i odgojila i to duhovnih zvanja-svećenika i časnih sestara!
- da od pet Drinskih mučenica samo jedna Hrvatica: dvije Slovenke, jedna Austrijanka i jedna Mađarica
- da s. Danka po rođenju iz Viteza ide tamo gdje je Božja Providnost vodi. Ona po rođenju „vitežanka“ pretvorila se u viteza/vitezicu vjere, živjela i umrla „viteški“! Zar nam to ništa ne govori?

Eto takav žar i takva vatra gorjela je u majci utemeljiteljica Franziski Lechner, u Drinskim mučenicama. Eto takav žar i takva vatra vjere gorjela je i u č. s. Danki dok nije sagorjela kao mučenica da bi se pretvorila u buktinju svjedočanske ljubavi.

Možemo li danas prepoznati taj žar i vatru kojim su gorjele i prve sestre Družbe i Drinske mučenice i Kakanjska mučenica s. Danka? Mogu li drugi prepoznati u nama vjernicima, napose duhovnim zvanjima. taj žar i tu vatru Drinskih i Kakanjske mučenice?
Nadam se i molim da još uvijek takav žar i vatra gori u našim vjerničkim srcima.

vlč. Ivica Mršo, župnik Župe sv. Petra i Pavla u Kaknju
Kakanj, 29. rujna 2024.