Kao pripremu za Nedjelju Dobrog Pastira donosimo vam razmišljanje uz današnje evanđelje Iv 6,30-35

«Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo?» (Iv 6,30). Pitanje koje su uspjeli postaviti Isusu ljudi, nakon što je taj isti Isus s pet kruhova i dvije ribice čudesno nahranio mnoštvo, čini se nevjerojatnim. Takvo pitanje koje dolazi nakon, ne samo doživljenog čuda, već i kušanja umnoženog kruha, dokaz je ustvari da se vjera i jednako tako duhovni poziv uistinu ne temelji ni na čudesima, ni na opipljivim stvarnostima, ni na gledanju. 

U iskrenosti možemo reći da naše ponašanje ne odudara od onog Isusovih suvremenika. Doživjeli smo i sami tolike znakove Božje dobrote, blizine, ljubavi i nježnosti, i svejedno često tražimo, ako ne izvanredne, a onda barem male znakove od Boga misleći kako će nam oni pomoći vjerovati i razlučivati. No istinski kriterij razlučivanja krije se u uočavanju razlike između prolaznog i neprolaznog, propadljivog i vječnog, onoga što vodi u smrt i onoga što daje život. Izraelci su imali fiksiran pogled na propadljivu manu koja je hranila njihovo propadljivo tijelo. I naši su pogledi nerijetko zaokupljeni idolima, pojavama, ponudama, surogat kruhovima koji tek na kratko utažuju našu glad i žeđ za vječnim, a potom naša srca ostavljaju praznima i izgubljenima. 

Isus nam u evanđelju danas, jednako kao i nekoć mnoštvu, kaže: «Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski» (Iv 6,32), kruh koji «daje život svijetu» (Iv 6,33), «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada» (Iv 6,35). Uočimo ove riječi: istinski, život, biti sit i napojen zauvijek. To je ono što nudi Isus. To je ono što on nudi onima koje zove u svoju blizinu. Ništa zato ako su nedostojni, izgubljeni i grešni. Dobri Pastir upravo takve traži i za takve život daje - da bi oni imali istinski, pravi život. U njegovoj blizini životni puls kuca drugačije. Na njegov se poziv odgovara baš zato što se uz njega osjećamo živima kao ni uz koga drugoga, kao ni na kakvom drugom mjestu. 

Jedan od ranokršćanskih prikaza Dobroga pastira pokazuje upravo to: Isus noseći ovcu na svom ramenu, drži je za zapešće gdje se osjeća bilo života jer samo on daje životnu snagu. Nju pronalaze oni koji se odazivaju na njegov glas, glas koji tako snažno govori, ne očima, već srcima.