Presveto Trojstvo – svetkovina koja nas svake godina iznova stavlja pred činjenicu da je naš Bog otajstven te da ga svojim naravnim, ljudskim sposobnostima nikada ne možemo dokučiti, upoznati ni prozreti njegovu bit.

Otajstvo Presvetog Trojstva - unatoč mnogim napisanim knjigama, člancima, raspravama, sustavnim promišljanjima i pokušajima pronicanja – uvijek za nas ostaje otajstvo. Stoga je svaki govor o Trojstvu zapravo poniranje u otajstvo koje nas potpuno nadilazi.

Iako je Trojedini Bog u sebi otajstvo, on nam ipak nije potpuno nepoznat, skriven. U Svetome pismu uočavamo i promatramo postupnost Božje objave. Ono je svojevrsna škola Božje pedagogije. Bog sam nam se tijekom povijesti spasenja postupno objavljivao, a u „punini vremena“ objavio nam se u Kristu (usp. Gal 4,4). Budući da nam se Bog objavio u Kristu koji je „lice milosrđa nebeskog Oca“ (Lice milosrđa, br. 1), mi više ne možemo reći da nam je Bog nepoznat i skriven. Čitav je Kristov život odraz Trojstvene ljubavi.

Iz Svetoga pisma iščitavamo život Presvete Trojice. Otac govori o Sinu, Sin proslavlja Oca, a Duh uvodi u svu istinu. Njihov je odnos obilježen čistom, beskrajnom, istinskom i slobodnom ljubavi. Iz toga preobilja ljubavi proizlazi naš život. Takva je ljubav izvor, temelj našega života. Ljubav ne trpi zatvorenost, izoliranost, izdvajanje. Ona se otvara životu, stvara život. Mi smo stvoreni na Božju sliku, na sliku Trojedinoga Boga. Jer smo stvoreni na tu sliku, pozvani smo sudjelovati u tome odnosu ljubavi.

Na svetkovinu Presvetog Trojstva u liturgiji riječi naviješta se evanđeoski ulomak (Iv 16,12-15) iz Isusova oproštajnog govora na Posljednjoj večeri. Ovaj nas ulomak stavlja u kontekst Posljednje večere. U tim je trenutcima Isus davao učenicima posljednje upute. Prije nego je otišao u smrt, htio je svojima, onima koje je sam izabrao da idu za njim, nagovijestiti ono što se ima uskoro dogoditi. Vjerojatno apostoli nisu razumjeli zašto im on govori da bi im imao još štošta kazati. Budući da zna da oni ne mogu još razumjeti sve što im dolazi ususret, on im obećaje da neće ostati sami. Najavljuje im dolazak Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U ovome ulomku susrećemo Isusa koji je brižljiv, pažljiv, koji ne odgaja učenike i ne priprema ih za budućnost preko noći, nego postupno. Isusovo djelo je započeto, ali još nije dovršeno. Apostoli su, boraveći s Isusom, prošli tek dio „obuke“. Nastavak slijedi nakon Isusova odlaska. Zato im ostavlja Branitelja – Duha istine koji će ih voditi, pomagati im.

Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama. Iz ove Isusove rečenice iščitavamo da Duh Sveti ima zadaću uvoditi apostole u Isusovo djelo, a njegovo je djelo bilo vršiti volju Očevu.

Životi apostola i prvih Isusovih učenika potvrđuju nam da su oni, u nasljedovanju Isusa, iskusili svjetlo, pomoć i prisutnost Duha Svetoga. Isto se događa i u našim životima, u našim zajednicama, ali samo kada se trudimo Isusovu riječ utjeloviti u svojim životima, kada je nastojimo odjelotvoriti, učiniti konkretnom, životnom, mogućom i stvarnom.

s. M. Tea Barnjak, FDC

Razmišljanje uz evanđelje svetkovine Presvetog Trojstva (Iv 16,12-15), god. C