«Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti» (Lk 21,16-17). Riječi su ovo koje slušamo na kraju današnjeg evanđelja. Zvuče u najmanju ruku kontradiktorno ili barem izazivaju osjećaj koji je daleko od utješenosti. Ako k tome nadodamo sve spomenute razarajuće i uznemirujuće situacije: ratovi, potresi, glad, strahote, pošasti, progoni onda ne samo da je teško pronaći utjehu već se nameće pitanje kako ne biti obuzet strahom i tjeskobom. Ipak, Isusova namjera nije ni plašiti ni prijetiti, nije on potaknut ni osvetom ni naplatom, ne manipulira slikama koje imaju snagu paralizirati osjećajem nemoći. Jedino na što želi skrenuti ljudsku pažnju jest ono što ima neprolaznu snagu, na spasenje.
Stoga ne čudi što već na početku našega odlomka pronalazimo njegovo upozorenje kako će ono izvanjsko propasti. «U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: “Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen”» (Lk 21,5-6).

Svi mi imamo barem poneko iskustvo u kojemu se činilo ili se čini da ne ostaje ni kamen na kamenu: bolesti, neuspjesi, smrti dragih osoba, izdaje, razvodi, teške i složene obiteljske ili poslovne situacije. I ako je išta sigurno i zajedničko onome koji vjeruje i onome koji ne vjeruje jest da će ono što poznajemo, jednog dana, onakvo kakvo poznajemo, imati svoj kraj.
Suvremena istraživanja pokazauju kako zapravo sve manje ljudi razmišlja o kraju, o smrti. A ono što je još zanimljivije jesu uporna poticanja, kao posljedica takvih medicinskih i psiholoških istraživanja, na češće razmišljanje o smrti. Ona naravno uglavnom nisu motivirana ni kršćanskim vjerovanjem ni vrijednostima već isključivo željom za poboljšanjem tzv. «kvalitete života», boljom kontrolom i organizacijom vlastitog života, življenjem svega što ti život pruža, ne dopuštanjem da nas svakodnevne sitnice izbacuju iz takta, spašavanjem onoga što se spasiti da.
Današnje evanđelje, između ostalog, raskrinkava upravo svu plitkoću takvih stavova koji se uglavnom izgovaraju u ime brige za druge i koji potom paradoksalno u ime «kvalitete života» zagovaraju smrt s licem pobačaja i eutanazije. Isus otkriva pravu vrijednost života upozoravajući kako krajnji cilj nije život bez boli, život bez patnje, uspješan život. Cilj je spasenje, vječni život, neprolazni život, život u slavi Trojedinog Boga. Život je dar, život je svet, ali nije sam sebi svrhom, ono je tek sredstvo za još veći dar. Rođeni smo ne samo da bismo živjeli već da bismo vječno živjeli. Život nije smisao već omogućuje susret sa Smislom. Pate oni koji vjeruju i ne vjeruju, i jedni i drugi obolijevaju, trpe posljedice ljudske gramzljivosti i ratova, i jedni i drugi imaju iskustvo izdaja. Istina, neki imaju iskustvo progona samo zato što su Kristovi. I upravo oni koji životom pristaju uz to Ime vjeruju da životni potresi nisu kraj. Premda je, živeći ih, teško barem ne prošaputati ili ne pomisliti: zašto ja, oni koji ispovijedaju Ime znaju da iskustva porušenosti jesu križ, ali nisu smisao; jesu križ, ali nisu dolazišna točka; jesu križ, ali ne i cilj. One su prilika za ljubav, za praštanje, za svjedočenje vjere da se ono što ima okus smrti i kraja, što se čini suprotnim od ponude života može preobraziti u izobilje života.
Molimo stoga za postojanost i međusobno se podržavajmo u postojanosti. Život ne možemo kontrolirati, ne možemo ga predvidjeti. Ali onaj koji je darovatelj i čuvar života donosi spasenje ondje gdje se čini da ga nema i onda kada se čini da je nemoguće.

Razmišljanje uz evanđelje XXXIII. nedjelje kroz godinu (Lk 21,5-19), god. C